Posustaje li doista globalna ekonomska kriza pitanje je koje u posljednje vrijeme traži odgovor. Prema nekim pokazateljima, ali i procjenama izgleda kako su ocjene o izlasku iz krize bile malo preuranjene. Govore nam to podaci koje možemo svakodnevno slušati ili čitati u medijima. SAD koje su prve najavile izlazak iz krize ponovo zahvaćaju neki njezini oblici. Pad prodaje nekretnina, ali i ostalih proizvoda unatoč raznim poticajima opet je aktualan. Ne oporavlja se ni tržište rada. Nezaposlenost se povećava što pokazuju službeni podaci. Silikonska dolina inače jedno od veoma gospodarski aktivnih područja SAD-a po posljednjim podacima bilježi rast nezaposlenosti od 12,5 posto, a očekivanja su upravo zbog velikih ulaganja na tom području bila sasvim suprotna.

Europa se također nije u stanju pohvaliti većim uspjesima na tom planu. Problemi se naprosto multipliciraju. EU je prema očekivanjima nekih zemalja trebala pomoći najugroženijim članicama, ali i to nije jednostavno riješiti, jer gotovo nema članice koja se i sama nije našla u problemima. Velika Britanija bilježi nevjerojatno visok proračunski deficit koji iznosi 12,5 posto BDP-a, ali njihov premijer smatra da to ne predstavlja nikakav problem. Da li je doista tako pokazati će budućnost. Grčka je u problemima i mora pribjegavati nepopularnim mjerama koje kao i kod nas ne nailaze na odobravanje građana. Nezaposlenost je rak-rana u cijeloj Europi unatoč činjenici, da mnoge djelatnosti trpe nedostatak radne snage, ali nema novaca za zapošljavanje novih radnika. Mora se priznati, da su sve zemlje EU poduzele razne poticajne mjere za što lakše prevladavanje krize, ali unatoč tome oporavak ide daleko sporije nego što se očekivalo.

Izgleda da ni zemlje dalekog istoka nisu u potpunosti uspjele proći neokrznute. Istina je, da recimo Kina ima i dalje visoku stopu BDP-a, ali počelo je smanjivanje izvoza, a teško je vjerovati, da se taj trend neće nastaviti. Ne pomaže ni držanje pod kontrolom domaće valute koja pogoduje izvozu, a protiv koje sve više nezadovoljstva izražavaju SAD i Europa. Problem bi mogao biti i sve veća kontrola proizvoda koji dolaze iz te zemlje zbog sve češćih afera vezanih za njihovu zdrastvenu ispravnost. Indija se razvija gotovo nevjerojatno brzo, ali to je zemlja veoma velikih socijalnih razlika, pa je o njoj u ovom kontekstu globalne krize teško raspravljati. Jedinstvenog recepta za izlazak iz ove krize pokazalo se nema, pa zemljama preostaje, da svaka pronađe svoj put kojim će što brže riješiti svoju gospodarsku situaciju, a to prema domaćim iskustvima nije nimalo lako.
 

Različite analize aktivnosti na Twitteru koje se pojavljuju u posljednje vrijeme daju i različite rezultate. Predstavnici Twittera nedavno su objavili da je postignuto 50 milijuna tweetova na dan, ali ne objavljuju precizan broj korisnika. Biz Stone nedavno je izjavio kako je Twitter registrirao 1.500 posto korisnika više, ali nije se izjasnio u kojem se vremenskom periodu to dogodilo. Kakva je stvarna situacija u pogledu broja korisnika teško je bez potrebnih podataka reći, ali prema nekim projekcijama iz njihovih internih dokumenata pretpostavlja se da se radi o brojci od 25 milijuna korisnika u 2009. godini do predviđene 1 milijarde u 2013. godini.

Što je zapravo istina o tom mikro-blogingu zasada će izgleda zbog raznih proturječnosti ostati tajna. Prema nekim analizama rast Twittera izgubio je svoj zamah, pa neki podaci čak govore, da je od 4.mjeseca prošle godine broj korisnika u padu, a time ujedno i broj usluga. Twitter je svoj vrhunac koji mnogi nazivaju "Red Carpet Era" imao tijekom prošlog ljeta kada bilježi velik broj korisnika, ali i visoki promet. Dogodili se to prema mišljenju analitičara zahvaljujući tome što su korisnici pratili svoje omiljene slavne osobe. Druge analize tvrde, da Twitter ima 75 milijuna korisnika, ali uz velik postotak neaktivnih računa.

Možda će mogućnost prikazivanja lokacije na kojoj se korisnik Twitera nalazi koja je uvedena povećati zainteresiranost korisnika i privući nove. Privatnost uvođenjem ove mogućnosti je osigurana, jer korisnik može sam odabrati hoće li se njegova lokacija prikazivati ili ne. Kako god bilo Twitteru predstoji i dalje borba sa Facebookom koji ima 400 milijuna korisnika koji uglavnom redovno posjećuju i ažuriraju svoje stranice. Za daljnji razvoj i sudbinu Twittera najviše će biti zainteresirani ulagaći koji su dosada u njegov razvoj uložili popriličan novac očekujući, da će ubrzanim tempom dostići Facebook.

14,6 milijardi kuna zvuči veoma privlačno. Velika su to sredstva koja su predviđena za investiranje u tijeku ove godine. Odluka vlade zatekla je mnoge, ali i odmah povukla pitanje kuda će taj novac biti uložen. Prema najavama predsjednice vlade o sudbini tog novca izvršiti će se potrebne konzultacije i dogovori sa socijalnim partnerima. Posve očekivano počela su i nagađanja, da će se taj novac uglavnom utrošiti u trenutno zaustavljene kapitalne objekte u zemlji. Takva odluka u biti i ne bi trebala predstavljati neko iznenađenje, jer za te su projekte gotovi planovi i moglo bi se odmah nastaviti sa započetim radovima, ali i sa onima koji su planirani, a sa realizacijom se nije počelo zbog aktualne situacije u zemlji. Uglavnom u ovom je trenutku bitno, da se pokrenu gospodarske aktivnosti, a one vežu uz sebe i početak stabilizacije i gospodarstva i državne blagajne. Sada preostaje, da se socijalni partneri pokažu u pravom svijetlu i da svojim prijedlozima koji naravno moraju biti ekonomski prihvatljivi pokrenu malaksalo gospodarstvo. Neki ekonomski analitičari imaju drugačije vizije o rješavanju gospodarske krize i mislim da je sada potrebno da svoje mišljenje jasno uobliče u konkretne prijedloge i prezentiraju ih vladi kao jednu od mogućih solucija.

Razmišljajući o ovim sredstvima koja bi trebala biti prvi pokretač gospodarstva ne mogu, a da ne razmišljam o sredstvima koja bi Hrvatska trebala dobiti po pristupanju u EU, a radi se o milijardama eura. Dosada se nismo baš previše iskazali u korištenju pred pristupnih fondova iako su nas upozoravali, da se moramo dobro pripremiti za traženje i korištenje tih sredstava. Unatoč svim mogućim ministarstvima i agencijama svih vrsta mi ta sredstva nismo koristili kako bi trebalo. Činjenica je, da potreba za sredstvima koja su nam bila ponuđena imamo i to možda daleko više nego što nam je bilo ponuđeno, a mi nismo iskoristili ni ona koja smo mogli povući. Radi li se o nesposobnosti pojedinih lokalnih zajednica ili o njihovoj indolentnosti teško je reći, ali to nalikuje na to da ne želimo podići novac koji leži na cesti, jer nam se ne da sagnuti. Znam, da će neki reći, da je trebalo ispunjavati hrpe papira, ali to nije opravdanje, pa zar za običan kredit ili neki sličan posao nije potrebno sakupiti hrpe papira, a kredite moramo i vraćati. Posebno me brine nebriga siromašnih sredina kojima je to bio idealan način da riješe svoje nagomilane komunalne probleme za koje nemaju sredstava. No ipak moram odati priznanje svima onima koji su se potrudili i povukli ponuđeni novac, a bilo je i slučajeva, da se ujedinilo u nekom projektu više lokalnih zajednica, te su zajednički dobili potreban novac za svoje projekte koji njima mnogo znače za normalan i uljuđen život.

Ipak da se vratim sredstvima EU koja nas čekaju rezervirana. Ovoga puta nikako ne bi smjeli gubiti vrijeme i trebali bi pod hitno krenuti u planiranje projekata koje će biti moguće realizirati ovim sredstvima. Svi znamo stanje naše željeznice i planova o gradnji nizinske pruge Zagreb-Rijeka i ukoliko se taj projekt uistinu želi realizirati već kasnimo sa pripremnim radovima. Projekt kanala Dunav-Sava godinama je samo riječ na papiru, a bilo bi vrijeme, da se i to počne realizirati. Nije taj projekt samo pitanje skraćivanja plovnog puta, već je on vezan i za prosperitet poljoprivrede, jer bi se njegovom realizacijom veoma uspješno moglo realizirati i navodnjavanje poljoprivrednih površina koje nam ljeti posljednjih godina osjećaju nedostatak vode. Mislim, da nije potrebno govoriti kako bi se na taj način mogla potaći i masovnija proizvodnja voća i povrća koje traži daleko manje površine, ali i bolje uvjete za proizvodnju nego ih u tim krajevima danas imamo. O broju radnika koji bi bili angažirani na realizaciji ovih radova nije potrebno ni govoriti. Stoga bi već sada svi oni koji se bave ovim djelatnostima trebali krenuti u pripremu ovih projekata, jer inače će nas vrijeme opet pregaziti zbog naše neučinkovitosti.

Ma bravo! Kakvom nepodnošljivom lakoćom pojedinci daju kritizirajuće izjave koje moramo slušati, a koji već preko deset godina sudjeluju u koalicijskim vladama i koji se danas ponašaju kao Poncie Pilat i sada od svih poteza vlada u kojima su imali učešće i sudjelovali u donošenju odluka peru ruke. Najbolji primjer za to su protekli protesti seljaka. Odavno sam napisala kako je dug nešto što se treba vratiti bez obzira pod kojim je uvjetima taj dug nastao.

Ovih smo dana svjedoci raznih rasprava o gospodarskoj, financijskoj i političkoj situaciji u zemlji. Organiziraju se razni okrugli i drugi stolovi, diskusije, tematske rasprave i slično. Možemo ćuti razna manje-više beskorisna mišljenja od kojih nikakve pomoći. Neku večer slušala sam neke od ekonomskih autoriteta u jednoj tv emisiji. Prigovarali su kako vlada nema jasno određen cilj i to me je ponukalo da malo razmislim o toj izjavi.

Ovih dana ponovo možemo uočiti još jednu utrku u plasiranju novih postignuća divova internetske tehnologije. Jedni najavljuju nove mogućnosti za budućnost, a drugi se već hvale svojim novim uspjesima u daljnjem razvoju ove zasada vjerojatno najprofitabilnije tehnološke industrije. Premda je i dosada svima koji ga prate bilo jasno da je digitalni svijet bitno drugačiji od ovog tradicionalnog to se svakim danom sve više potvrđuje.

Svaki poslovni odnos uvijek podrazumijeva dvije strane. Normalno je da svaka od njih ima svoje interese koje nastoji pod svaku cijenu ostvariti. Poslovnim ljudima, ali i običnim građanima jasno je, da svoje interese u svakom poslu radilo se o kupnji ili prodaji, iznajmljivanju ili bilo kojem drugom poslu moraju ostvariti rezultate na što zadovoljavajući način i na svoju korist. Zašto danas razmišljam o toj temi i pišem o njoj?

Prije nekoliko godina bilo je to gotovo nezamislivo, ali danas je to realnost. Pristup internetu prema mišljenju četvero od pet ljudi smatra osnovnim ljudskim pravima. Internet je svrstan u kategoriju osnovne infrastrukture potrebne za normalan život, a to su sve današnje blagodati u kojima uživaju građani mnogih zemalja. Takav stav već su službeno zauzele Finska i Estonija, a snažnu podršku tom projektu pružaju i razna međunarodna tijela, posebno UN.

Hrvatska može odahnuti, postignut je sporazum sa seljacima. Danima su kršili zakon, jer prema riječima jednog od policijskih zapovjednika nisu imali dozvolu za javno okupljanje, a policija ih je unatoč tome osiguravala i tolerirala njihovo ponašanje za razliku od prosvjednika u Varšavskoj ulici u Zagrebu. No to bi mogla biti teme sama za sebe o tome kako se primjenjuje zakon.

Može li država ispuniti sve financijske zahtjeve koje pred nju postavljaju pojedine društvene skupine? Naravno da ne može, jer blagajna nema rezervi, a situacija traži angažman svih struktura društva kako bi se poboljšala ekonomska situacija. Ovih dana uz gladne radnike koji su spremni za svoja upropaštena poduzeća žrtvovati i svoje živote događa se nešto posve drugačije. Izgleda pomalo svi zaboravljaju na činjenicu kako preko 70 tisuća zaposlenih u ovoj zemlji ne prima plaću zbog problema u tvrtkama u kojima rade.

Godine koje prođu više nikada nije moguće vratiti. Koliko smo iskoristili neko vrijeme pokazati će nam rezultati koje očekujemo. Koristimo li mi uvijek racionalno vrijeme i poslovne prilike koje nam se ukazuju najčešće uvidimo sa velikim zakašnjenjem. Energetsku situaciju u zemlji, ali i u cijeloj Europi pratim već kroz niz godina. Moram priznati, da mi je ponekad neugodno kada napišem nešto o toj temi, a zatim se ispostavi kako se situaciju u tom sektoru veoma važnom za svaku zemlju, pa tako i za Hrvatsku redovno mijenja bez nekih racionalnih objašnjenja.

Veseli se narode, nema razloga za brigu. U Hrvatskoj nikada kraja veselju. Naročito veseli mogu biti oni koji nemaju stan. Pitate se zašto? Odgovor je veoma jednostavan. Nikada nije bilo lakše doći do stana. Nakon vladine odluke da će financijski kreditom sa počekom do 20 godina pomoći onima koji kupuju prvu nekretninu zavladalo je pravo oduševljenje. Sada znamo da će se moći dobiti od 100 do 300 eura za kupnju stana po kvadratnom metru stana čija cijena ne smije prelaziti 1.600 eura.

 Parola tvornice radnicima odavno je mrtva. Koliko su doista tvornice bile radničke može se samo raspravljati. Sigurno, da je postojao određen utjecaj radnika na pojedine segmente poslovanja i svakako određena sigurnost koju su radnici uživali u odnosu na postojeći rukovodni sastav kojim je rukovodio kako se tada nazivalo direktora inokosni poslovni organ.