Još nedavno smo bili moglo bi se reći “zemlja krumpira”. Sadio se krumpir diljem cijele zemlje od istoka, pa gotovo do juga. Pojedini su dijelovi zemlje bili poznati upravo po proizvodnji krumpira, tog povrća bez kojega mnogi nisu mogli ni zamisliti “pošten pravi” ručak. Proizvodnja krumpira je još 2002. godine iznosila 736.000 tona, a četiri godine kasnije pala je na ispod 200.000 tona i ta se količina proizvedenog krumpirara ne povećava. Danas se krumpir uzgaja na površini od 16.000 do 20.000 hektara. Smanjuju se i površine na kojima se sadi sjemenski krumpir, jer je i za njime potražnja sve manja.

Trenutačna proizvodnja zadovoljava domaće potrebe. Izvoz krumpira je gotovo zanemariv, a izvozi se uglavnom u zemlje okruženja i zasada je teško govoriti o njegovom mogućem povećanju. U zemlje EU zasada izvozimo samo razne grickalice proizvedene od krumpira kao što je čips i sl. i to bi bilo sve. Najveći proizvođači krumpira su u Međimurju i okolici Varaždina, a najveći su im kupci trgovački lanci. Pojedini trgovački lanci organiziraju i kooperantsku proizvodnju krumpira u Slavoniji, Međimurju i Istri. Takav način proizvodnje doveo je i pakiranje na višu razinu, ali i uveo standarde kojima se proizvođači moraju prilagođavati. Kupci očito postaju sve zahtjevniji, pa se zbog toga prelazi na sadnju novih sorti krumpira koje su prilagođene određenoj kulinarskoj namjeni. Uskoro u trgovinama možemo očekivati pakovanja krumpira sa oznakom krumpir za salatu, za pire, za prženje ili neku drugu namjenu.

Razlog kojim se može objasniti smanjenje potražnje za krumpirom nalazimo u sve većoj potrošnji riže i tjestenine koje se lakše i jednostavnije pripremaju. Stoga bi proizvođači trebali krenuti i u preradu krumpira, kao što je oguljeni krumpir, polukuhani ili dehidrirani pripremljeni za pire i slično što se već godinama može naći na policama trgovina u EU, ali i u nekim našim supermarketima.

Svojevremeno sam nešto pisala i o brendiranju. Korak do opstanka hrvatskih proizvođača krumpira je zasigurno i brendiranje. Dosada je stvorena samo jedna regionalna robna marka “Lički krumpir”. Nositelj tog projekta je Poljoprivredna zadruga Lovinac, a prema procjenama stručnjaka, takva proizvodnja ima perspektivu. Slična je inicijativa pokrenuta i u Međimurju no to je još uvijek u povojima.

Krumpir je jedini poljoprivredni proizvod koji možemo proizvesti u dovoljnim količinama za cijelu zemlju. Jedini problem koji nam preostaje za rješavanje nalazi se u potrebi za što bržom prilagodbom zahtjevima tržišta u pogledu prerade, jer se tu radi o velikim investicijama, ali one bi mogle otvoriti i mogućnost plasiranja tih proizvoda i na europsko tržište. Zbog toga što prije moramo odlučiti hoćemo li investirati ili ćemo taj dio ponude uvoziti. Vremena za razmišljanje je sve manje.