Posljednjih smo godina doista zatrpani raznim vijestima o ponašanju pirata i borbi protiv piratstva. Pritisnute zahtjevima udruga za zaštitu autorskih prava SAD-e i zemlje Europe nastoje svim silama prekinuti taj lanac, pa smo svjedoci izricanju novčanih i zatvorskih kazni prekršiocima. Svakako da je svima najpoznatiji slučaj The Pirate Baya, ali nisu zanemarive ni kazne koje se izriču zbog nelegalnog softvera. Najčešće se tu radi o malim prekršiocima zakona, pa se o tim slučajevima javnost gotovo ni ne izvještava, ali i o prekršiocima koji nelegalno skidaju filmove i muziku.

Malo je poznato da u Japanu oko 200.000 korisnika interneta koristi program Winny. Programer ovog programa je Isam Kaneko bivši instruktor na Sveučilištu Tokyo, a njegova je bit u tome, da omogućava korisnicima trgovinu datotekama bez otkrivanja IP adrese. Tako je ovima programom omogućeno piratstvo bez mogućnosti, da se počiniteljima uđe u trag i tako ih se eventualno osumnjiči za kršenje autorskih prava.

Kaneko je 2004. godine uhićen kao prvi file-sharing software developer u Japanu. Optužen je, da je pomogao dvojici korisnika skidanje materijala zaštićenog autorskim pravima pomoću Winnya. Presuđen je 2006. godine za pomaganje u zločinu, te mu je izrečena kazna od 1,5 milijuna jena. Kaneko je uložio žalbu na presudu i Visoki sud je odbacio prvostepenu presudu uz obrazloženje, da se ne može reći, da je tuženik objavio softver s namjerom da potakne na kršenje autorskih prava.

Odlukom su nezadovoljni u Udruženju autorskih prava za kompjuterski softver u Japanu. Prema njihovom mišljenju nije uopće upitno, da je Kaneko omogućio ljudima da krše autorska prava. Odluka Visokog suda u Japanu u potpunoj je suprotnosti sa sudskom praksom u drugim dijelovima svijeta. Ovaj će pravosudni obrat u dosada poznatoj sudskoj praksi po pitanju piratstva i zaštite autorskih prava sigurno izazvati mnoge polemike u svijetu, ali će otvoriti i raspravu koju mnogi već godinama priželjkuju, a to je treba li ipak nešto mijenjati u zakonima o autorskim pravima. Ovo se osobito odnosi na IT industriju u kojoj se nova rješenja nadovezuju na postojeća, pa se tako doslovno može postaviti pitanje tko zapravo ima pravo vlasništva nad nekim tehnološkim rješenjima.