Svima su puna usta Programa gospodarskog oporavka, ali naše gospodarstvo unatoč svemu tone sve dublje. Obećanja kako će mjere donijeti uspon gospodarstva i početi puniti proračun danas opet znače samo promašena obećanja. Najavljuje se rebalans proračuna, a kao razlog tome navodi se referendum o ZOR-u i štete koje su nastale vremenskim neprilikama, premda smo svi pa i Vlada odavno svjesni kako je rebalans već prije ovih događaja najavljivan i neophodan jer su rashodi prešli 80 posto iznosa predviđenog za cijelu godinu . Moram opet ponoviti, da su jedine mjere dosada poduzete prema građanima umanjivanjem njihovih prihoda na sve moguće načine. Ostale mjere zasada su samo uglavnom obećanja, a nikako da se počnu rezati troškovi skupe države.

Svaka zemlja nastoji na svoj način smanjiti sve moguće troškove i tako smanjiti proračunski deficit. Možda je u ovom trenutku najbolji primjer za to potez francuskog predsjednika. Naime on je u pismu premijeru zatražio oštre mjere za smanjivanje troškova vladinih dužnosnika. Ponukan velikom rastrošnosti o kojoj se u posljednje vrijeme sve više piše u francuskim medijima, a koja prelaze sve granice on je u pismu na tri stranice napisao:"Oni koji utjelovljuju javni interes ne mogu biti izuzeti od napora koji se traži od nacije".

Sarkozy zbog štednje traži ukidanje vrtnog prijema na francuski dan državnosti. Neće se više održavati lov za diplomatski zbor i ministre. Ukidaju se i predsjednički avioni za duge letove, otkazuju se narudžbe za nove koje je trebalo preuzeti na jesen, a dva postojeća biti će prodana. Članovima vlade država više neće plaćati najam privatnih stanova, a svi koji ih koriste morati će ih ubuduće plaćati svojim novce. Putovati će se vlakom ukoliko je to doista nužno uz ograničen broj pratilaca. Dužnosnici će u Francuskoj odsjedati kada je to moguće u prefekturama, a u inozemstvu u francuskim veleposlanstvima. Razne ceremonije, prijmovi i slično ograničavaju se samo na one koji su striktno nužne.

Odluke predsjednika Sarkozya svakako treba pozdraviti, ali bi one prvenstveno mogle poslužiti kao primjer našem rukovodstvu o tome kako se treba provoditi štednja, jer se kod nas vjerojatno smatra kako svi dužnosnici imaju neograničena prava trošiti proračunski novac. Možda bi se moglo krenuti od sličnih mjera koje će važiti u Francuskoj ukoliko se ne smatra, da naši ministri i ostali dužnosnici vrijede daleko više od francuskih. Sigurna sam da bi i narod pohvalio takvo ponašanje, jer bi to značilo da on nije jedini koji se mora odricati od svojih manje-više skromnih prihoda.