Kako to kaže Michael Levin, PR je umjetnost da se ljudima ponude razlozi da ubijede sami sebe. Vratimo se desetak godina unazad i zamislimo onu pomahnitalu gomilu ljudi ispred prodavnica širom Amerike koja željno očekuje Windows ‘95, uživajući uz zvuke melodije “Start Me Up” Rolling Stonesa, za koju je Bill inkasirao 12 miliona dolara. Odkud sav taj narod tamo i otkud baš da pišem o tom događaju? Odgovor je naravno PR. Više od polovine priča koje čitamo u tradicionalnim medijima, a ne tiču se politike, kriminala i nepogoda, dolaze iz PR agencija.

Još jednom u ovoj sedmici, linkujem na tekst Paula Grahama, koji iz prve ruke govori o značaju PR-a za uspijeh njegovog onlajn biznisa iz sredine devedesetih. Podsjećanja radi, njegova firma je startovala sa budžetom od 10.000 dolara da bi ih ubrzo Yahoo! kupio za 49 miliona dolara! Kako Graham kaže, u vrijeme kada su štedjeli na hardveru, sami sklapajući svoje kompjutere (ista priča je kasnije pratila uspon Googlea, opet zahvaljujući… pogađate sami) mjesečno su plaćali PR agenciji 16.000 dolara. Svaki peni se isplatio, jer je ista u periodu od 18 mjeseci plasirala press informacije o Paulovoj agenciju u preko 60 različitih publikacija!

Klasičan primjer: Grahamova kompanija je kreirala proizvod koji će kasnije prerasti u Yahoo! Store, odnosno softver za jednostavno kreiranje Internet prodavnica. Prvo su plasirali u jedan list predviđanje da (u to vrijeme) na Webu postoji oko 5000 onlajn prodavnica. Kada je ova činjenica uspješno plasirana, ondu su na vrlo jednostavan način citirali isto predviđanje u drugim časopisima, tvrdeći da na osnovu 1000 klijenata, drže 20% tržišta. Odnosno, da su najveći igrač na tržištu.

Neću izbjeći kliše koji kaže da bi Bill Gates ukoliko bi mu preostao jedan jedini dolar, taj isti potrošio na PR. I drugi, nešto manje poznat kliše da je refren pjesme s početka teksta: “Tjeraš odraslog čovjeka na plač”.