Andrei je bio očigledno iznerviran i prilično inspirisan da napiše jedan veoma kvalitetan esej na temu ružnog (interfejs) dizajna. Na samom početku citira riječi legendarnog Paula Randa koji je govorio da je javnost mnogo više familijarnija sa lošim, nego sa dobrim dizajnom. U suštini ljudi više preferiraju loš dizajn, jer to je ono sa čime (u čemu) žive.

Periodično se na mreži pojavi tekst u kome se veliča ružan interfejs dizajn, jer isti pobogu bolje prodaje proizvod. Autori istih tekstova će vas kao dokaz ove tvrdnje uputiti na eBay, Yahoo! ili Google. eBay svakako zauzima prvo mjesto u domenu ružnog, i kako Andrei kaže doživljaj kupca je realizovan tako da se kupac osjeća slobodno, kao na rasprodaji polovnih stvari u garaži. Da stvari budu crnje, MySpace, sajt novijeg datuma koji je prije par dana postao najposjećeniji sajt na Internetu, je takođe ružan ko’ lopov.

Pominjem svega ovoga dolazim u situaciju da obaram vlastiti stav iz teksta o tri primarna faktora uspješnog Web proizvoda, gdje sam kao treći faktor naveo upravo dizajn. Tu upravo nastaje paradoks. Mi interfejs i experience dizajneri težimo da svakim svojim radom iznenadimo, pomjerimo granice, napravimo nešto bolje. Takođe klijenti očekuju od nas da napravimo odličan posao. I onda shvatim da se dizajneri često ponašaju kao ljepši pol, odatle možda i izreka “dizajn primadona”. Poznata je teza da se žene dotjeruju zbog drugih žena, a ne muškaraca. Dizajneri isto tako često dizajniraju za druge dizajnere, umjesto za klijente, odnosno njihove potrošače. Ili kako kažu advertajzeri koji projekte dijele na dvije grupe: one koji se fokusiraju na kupce one koji se fokusiraju na nagradni žiri u Kanu.

I onda se u čitavu priču uključujuje experience design, odnosno dizajn doživljaja kupca. U želji da unaprijedimo doživljaj kupca, pokušavamo da stvari izmjenimo iz temelja i tu nastaje problem. Neke stvari je prosto nemoguće izmjeniti u datom trenutku i odlazi se u krajnost, kreira se “napucani” proizvod iz Voyagera koji je oku ugodan, ali potpuno neupotrebljiv, sa nažalost promašenim konceptom. To je problem finalnog outputa svih inovatora. Zanimljivo je pročitati tekst o doživljaju kupca u kompaniji Nokia, ali ono što mi se čini jeste da se u tekstu spominju modeli koji imaju nit modnog predmeta u dizajnu, ali ne i dovoljno dozu praktične upotrebljivosti, za razliku od nepravaziđenog Apple iPoda. Na kraju krajeva ono što se često zaboravlja, to je prokleti telefon.