Izgleda da nezadovoljstvo zahvaća gotovo sve više građana Hrvatske. Nezadovoljni su svi, nema ni jedne grupacije koja je zadovoljna stanjem u kojem se trenutačno zemlja nalazi. Vidljivo je to posljednjih dana kada se može zamijetiti kako gotovo svi najavljuju prosvjede, a oni su uglavnom motivirani ekonomskom situacijom u kojoj se ljudi nalaze.

 

Nezaposlenost kojoj je zasada nemoguće vidjeti kraja, poskupljenja i nemogućnost osiguravanja egzistencije glavni su problemi koji se svakodnevno ističu. Briga za ono što će se dogoditi sutra muka je koju proživljavaju i zaposleni i nezaposleni, mali poduzetnici, obrtnici, poljoprivrednici, ribari, umirovljenici i posebno mladi koji ne vide perspektivu koja će im osigurati sigurnu sutrašnjicu. Rezultat toga je sve više onih koji budućnost vide u odlasku iz zemlje.

 

Godinama slušamo o potrebi povećanja nataliteta u hrvatskoj koji je gotovo poražavajući, ali realno gledajući nitko ne poduzima ništa da bi se to riješilo. Mladi ljudi nemaju posao bez obzira na stupanja obrazovanja, a prema nekim podacima na burzi rada njih do 35 godina ima oko 50 posto od nezaposlenih. Dakle kako očekivati da će mladi ljudi imati djecu kada ni sami sebe ne mogu izdržavati, a da se i stambeno zbrinu nemaju gotovo nikakve šanse. Možda netko očekuje da će taj problem riješiti umirovljenici? Glavno da se vlasti hvale kako jako brinu o populacijskoj politici.

 

Nisam pristaša nikakvih radikalnih poteza, pa ni nasilne promjene vlasti, jer sam legalista, ali osobno smatram da su to pitanja koja traže od vladajuće strukture hitne odgovore u vidu konkretnih mjera, a ne pustih obećanja. Lako je govoriti kako ima zainteresiranih za investiranje, ali i dalje je nepoznato tko je to i zašto je zainteresiran. Ovako doista možemo čekati do izbora uz svečano rezanje vrpci za početak radova koji još ni izviđača nemaju. Svi očekujemo neke konkretne korake i prave mjere štednje, ali ne na račun građana. Moralo bi se o tome voditi računa ukoliko se ne želi da nam život kroji ulica.