O poštenju europskih političara i službenika dosada smo imali priliku svašta pročitati i saznati. O njihovim aferama i zloporabama koje su činili često su odlučivali njihovi parlamenti, ali i organi gonjenja. Ponekad je to rezultiralo i ostavkama, pa da ne nabrajam dalje i oni imaju što se ove teme tiče dosta problema tako da mi nismo usamljeni u tome. Ponekad se čovjeku čini, da i oni mali birokrati koji rade za razne institucije EU iskoriste sve što mogu za osobnu korist, a iz toga ponekad u javnost iskoči i pokoji EU parlamentarac, a da o pojedinim političarima i ne pričamo.

 

Sada se na udaru glasnogovornika europskog povjerenika za poljoprivredu i seoski razvitak našao i naš ministar Petar Čobanković. Kritika mu je upućena, jer je u posljednjih sedam godina povećao svoje seosko imanje i ujedno iz europskog fonda dobio pola milijuna eura poticaja. Nije mi namjera da branim prozvanog ministra, ali uz ovu prozivku postavljaju se mnoga pitanja. Jedno od njih je i to što znači kada ministar svoje vlasništvo prenese na neku drugu osobu? Prestaje li realno gledajući tim potezom i njegovo vlasništvo nad nekim dobrom? Naravno da ne, ali to je praksa koja se provodi ne samo kod nas nego i u EU. Sve mi ovo nalikuje na najobičnije farizejstvo.

 

Poznato je da ministar Čobanković ima brojnu obitelj, pa je jednostavno mogao na njih prebaciti upravljačka prava i tako izbjeći kritike koje sada trpi. Činjenica, da su mu poticaji odobreni u EU uz sve potrebne podatke govori samo o tome kako se i u europskim fondovima malo vodi računa o njihovoj dodjeli, a kritike se izriču izgleda kada to traži aktualni politički trenutak. Uglavnom spominjanje etike u ovom slučaju je naprosto smiješno, jer ni same članice EU nemaju jedinstvene kriterije i usuglašene stavove o tom pitanju.

 

Danas biti dijete ministra koji se i inače bavio poljoprivredom pomalo je tužno. Zar ta djeca nemaju pravo baviti se poljoprivredom, te ostvarivati poticaje na koja imaju pravo i koristi od zemlje koju obrađuju, a da im tamo neki EU birokrat to ne proglasi neopravdanim i ugrozi im egzistenciju. To što netko iskoristi svoje znanje bez raznih pravnih muljanja predstavlja teški krimen, ali skrivanje iza nekog drugog tko upravlja tom imovinom nema ništa sporno. Izgleda kako ni EU nije sve do današnjeg dana uspjela iskreno priznati kako je istina jedino što može biti prihvatljivo za sve. Zašto dozvoliti, da netko glumi kako ništa ne posjeduje samo zato, jer je upravljanje svojom imovinom prepustio nekome drugom, a korištenje obiteljske imovine i korištenje raznih poticaja proglašavati gotovo nemoralnim.