Sretan Vam praznik rada ! To je bilo nekada. Danas mi se čini nekako bolje reći: "Tužan Vam dan nerada ! " Nažalost to se ne odnosi samo na onih 400 000 i sitno tisuća nezaposlenih (ovo je realna brojka ne brijana od zavoda i vlade), već i na one koji svakog dana očekuju da im se ugase radna mjesta, da tvrtke u kojima rade potonu do kraja, da im poslodavci iz straha od kašnjenja uplata za Regos kažu oprostite ali ako biram između kaznene prijave i vas izabrati ću ipak vas, da im tvrtke jednostavno ne plate račune za struju pa da nemaju kuda doći na posao..... Ovako bih mogao punu stranicu sranja ispisati.

Dali itko u ovoj zemlji na stvari koje se dešavaju gleda realno ? Postoji li ikakav konsenzus koji nije baziran na dnevno političkim interesima skupina kao što su vlada, veliki poslodavci ili sindikati koji zastupaju potrošače državnog proračuna ? Slušam ljude svakoga dana male poduzetnike, knjigovođe, ljude koji rade u tvrtkama koje su ne samo došle do dna, već su iskopala grobove za svoje poslovanje i nikako ne čujem ništa pozitivno. Više ni ne govore ljudi o mogućnostima, ne spominju boljitak na putu već isključivo možemo razlikovati nijanse crnila kroz koje gledaju situaciju u kojoj se nalaze. Tužan je ovaj praznik rada.

A što je uopće predstavljao praznika rada nekada ? Nekada je on slavio mogućnosti, mogućnosti da svaki čovjek svojim radom ostvaruje financijsku neovisnost i time slobodu života za sebe i svoju obitelj. Danas nažalost ne govorimo o neovisnosti, ne postoji je niti za radnike niti za bilo koga drugog. Htjeli mi to priznati ili ne na današnji dan mi možemo jedino priznati da smo "taoci jedne politike u teškim vremenima". Ne postoji pravo na rad. Zašto ? Zato što ne postoje uvjeti da bismo stvarali radna mjesta, pobogu ne postoje uvjeti da opstanu postojeća a kamoli da se otvore nova. Postoji "pravo na rad za državu" i to ne govorim samo za one koji su uposleni direktno u javnim službama ili državnim tvrtkama, već i kada radite u maloj ili većoj privatnoj tvrtki ili kod obrtnika vi jednostavno ne radite da biste imali slobodu već se rob države. Kada bolje promislim mi smo danas skoro pa u srednjem vijeku kada se pola davalo feudalcu i još četvrtina crkvi a sića koja ostane trebala bi nas prehraniti.

Ali ni našem velikom feudalcu "državi" nije lako. Neće ona stradati od "Gubec bega". Ali kako sve izgleda nije ni kraj ovakve priče jako daleko. Kada je smisao jedne vlade isključivo donošenje odluka koje služe za održavanje njezinog statusa i za što lakše utjerivanje razno raznih harača od radnika i tvrtki u kojima rade, onda kraj ne može biti daleko. Nažalost žalosno je što je velika masa ljudi koji ovise o tom "feudalcu" pa ne vide što u njihovo ime rade njihovi predstavnici "sindikati" koji svojim igrama podržavaju harač i nerad a ne čine ono što im jest zadaća. Osiguranje prava na rad. Doči će brzo trenutak kada će se pokazati da se više nema kome sisati krv, da je nestalo onih malih koji su kralježnica svakog gospodarstva i što ćemo tada ? Kako će sindikati ostvarivati svoje ciljeve kada su sami sudjelovali u ubijanju onih koje su trebali sisati, tko će onda za to biti krvi, koga će onda kazneno goniti za kašnjenje plača ili uplata davanja, ali to su sporedna pitanja, Glavno je pitanje hoće li ljudi, radnici, članovi tih istih sindikata konačno shvatiti da su oni svojim odobravanjem njihovog djelovanja doveli do te situacije. Ili će opet biti kriva svjetska kriza, loša prijašnja vlada, loša ova vlada, pohlepni poduzetnici, banke kamatari, strani turisti koji donose hranu da izbjegnu kupovanju svoje..... Svi samo ne mi sami.

Tužan je ovaj praznik rada.