Stvarnost je više nego gruba. Realnost nas svakim danom sve više tjera u razmišljanje o budućnosti. Najnoviji podaci govore o jednom umirovljeniku na jednog zaposlenog. Pitanje budućnosti i načina preživljavanja sve više opterećuje stotine tisuća ljudi. Nisu to samo oni koji su i dosada jedva preživljavali, jer njima su se pridružili i oni koji tih briga sve do nedavno nisu imali. Dakle, ukratko zabrinuti su svi od nezaposlenih, umirovljenika, zaposlenih, ali i gospodarstvenika koji trebaju osigurati egzistenciju onih koji kod njih zarađuju svoj kruh, a situacija je sve teža.

 

Nažalost sve se više stječe dojam kako to one koji bi trebali biti ozbiljno zabrinuti, jer su odgovorni za takvo stanje u zemlji, a to su političari uglavnom ne brine. Oni su puni optimizma bez pokrića zasnovanog na eventualnim pojedinačnim uspjesima pojedinaca za koje nisu nimalo zaslužni. Istini za volju javljaju se pojedinci koji ukazuju na ove probleme, ali za one na vlasti oni su marginalci kojima ne pridodaju važnost, jer nisu njihovi politički istomišljenici. Uglavnom stvara se dojam kako će nam se ulaskom u EU poslagati sve kockice i riješiti svi problemi, a to nije istina. Mi jesmo Europa i sigurno je da će nam se uskoro pružiti prilika da im se konačno i pridružimo u zajednicu, ali probleme će biti potrebno rješavati ozbiljnim angažmanom za konačno sređivanje gospodarske i svake druge situacije u zemlji.

 

Moram priznati posebno me iritiraju mediji koji narod svakim danom hrane raznim eventima i   raznim navodno popularnim osobama koje bi trebali biti zamjena za bolji život koji je ljudima potreban. Kraljevska vjenčanja su kao važnija  nego bilo koji životni problem. Što to znači za one koji se pitaju kako će sutra prehraniti svoju djecu i sami sebe? Garderoba, nakit, gosti, torte i tko zna što sve ne svakodnevna su tema naših medija kao da nam život ovisi o tome. Zarade nogometaša i neke izmišljene proslave ovog i onog trebale bi izbrisati sve naše probleme, ali neće to baš ići tako. Samo se pitam hoće li konačno netko shvatiti, da dugove koji su svakim danom sve veći ipak u konačnici treba vratiti, a to neće biti oni koji su ih stvarali, jer ništa drugo i ne znaju nego se zaduživati i samo je pitanje dana kada će naši vjerovnici umjesto love koju nemamo tražiti vlasništvo nad našim prirodnim bogatstvom koje još nisu naši veliki umovi dosada rasprodali.