Svakog smo dana suočeni sve više i više s porastom nezaposlenosti. Pojava je to koja pogađa cijelokupno tržište rada. Premda je tržište rada do sada manje više dobro podnosilo krizu zahvaljujući fleksisigurnosti ili bolje rečeno mogućnosti da zaposlenici prihvaćaju druge uvijete rada ili otkaze u zamjenu za adekvatnu socijalnu i materijalnu zaštitu. Udar krize ublažavao se skraćivanjem radnog vremena, neplaćenim dopustima, prekvalifikacijama ili premještanjem radnika na druga radna mjesta.

Mjere koje su tako poduzimane nisu problem rješile na duži rok i mogli bi ih nazvati isključivo “vatrogasnim”. Sada se sve češće može ćuti upozorenje, da će ukoliko kriza ne posustane, te ako ne započne oporavak gospodarstva jedino rješenje biti samo masovni otkazi. Masovna nezaposlenost postati će tako kamen oko vrata mnogim zemljama, jer neće biti moguće financirati troškove socijalne zaštite. Gubitak svakog radnog mjesta smanjuje prihodovnu stranu proračuna neke zemlje, a istovremeno povećava rashodovnu stranu, jer treba svakom novom nezaposlenom radniku osigurati barem osnovnu socijalnu zaštitu.

Postoji i opravdana bojazan da će neke zemlje pokušati “rješiti” problem nezaposlenosti tako što bi dio nezaposlenih mogli potjerati s tržišta rada prijevremenim umirovljenjem. Još se i danas u Hrvatskoj mnogi sjećaju takvog rješenje iz devedesetih godina, kada su se gotovo preko noći pojavili deseci tisuća novih umirovljenika. Posljedice se i danas osjećaju, jer zaposleni nisu u mogućnosti uzdržavati preko milijum umirovljenika. Slična situacija dogodila se i u nekim drugim europskim zemljama zbog tranzicijske krize. Tada su umirovljeni milijuni starijih zaposlenika, a sve u nadi da će se tako otvoriti mogućnost zapošljavanja mladih. Broj nezaposlenih tako je odmah značajno opao i poboljšao statističke podatke o nezaposlenosti. Takav se potez veoma brzo pokazao kao velika i kobna greška.

Tržište se ponovo počelo oporavljati i tražiti radnu snagu, ali dio vrijednog ljudskog potencijala zauvijek je nestao s tržišta rada. Zbog svih tih pogrešnih poteza sve se više počinje razmišljati o potrebi dizanja starosne granice za odlazak u mirovinu. Ovakvi bi potezi definitivno mogli sačuvati solventnost mirovinskih sustava.

Kako danas rješiti problem nezaposlenosti i zaustaviti barem njezin rast teško je odgovoriti. Opasnost leži u činjenici, da se nje danas uz zaposlene još više boje političari, pa postoji realna opasnost da opet ne ponove greške iz prošlosti, jer one prema dosadašnjim iskustvima zasigurno nisu dobro rješenje.