Eto danas mi je sin zaradio svoja prva dva šava na glavi. Tatino zlato ide mojim stopama pa se nadam da neće baš sve ponoviti ko tata. Ali taj događaj me natjerao na razmišljanje. Naime kada je moja draga sa sinom izjurila iz auta i utrčala u Klaićevu (dječja bolinica u ZG), odmah je primljena u ambulantu, gdje su našeg trogodišnjeg gerilca, koji je naravno od straha bio sav u plaču i vrisku, pokušali umiriti jedna sestra i doktor (kirurg), na način da su još glasnijim vrištenjem pokušali uspostaviti odgovarajući autoritet, kako bi ga još više uplašili što bi rezultiralo time da gerilac prestane sa vriskom. Dakle osim navednog moja draga imala je prećih briga pa je ignorirala bezobrazan odnos sestre prema njoj, što moram reći na sreču svih da je tako bilo. E pa kada ovako doživite stvari, odmah se sjetite neke od serija tipa ER ili slične, gdje se prikazuje neki totalno drugačijo odnos spram bolesnika tj. u ovom slučaju klijenata.

 Naime da svi bolesnike, tretiraju kao klijente, vrlo vjerojatno bi i odnos ustanove u kojoj ste se našli po medicinsku pomoć prema vama kao klijentu bio daleko drugačiji nego što je prema vama kao bolesniku sa zdrastvenim osiguranjem i ustanovom pod koju spadate.

Kada bismo sve te bolnice uključili u tržišnu utakmicu, promjenili bi stavove u glavama ljudi koji sada žive u uvjerenju da bolesnici postoje da bi oni imali što raditi. Ustanove, bolnice i klinike, pa i ambulante obiteljskih liječnika, morali bi se postaviti drugačije prema svome poslu. Jer kao što svi znamo na tržištu usluga, kvaliteta i odnos spram klijenata jako puno znače. A bez obzira na naš sustav zdrastvenog osiguranja, mješoviti sustavi zato imaju svoje prednosti, upravo u tome, ustanove mogi biti privatni biznisi koji naplaćuju račune od zavoda za osiguranje uključujuči i državno osiguranje. U načelu nešto slično sa liječnicima opće medicine, obiteljske prakse i imamo, uvjek možete izabrati svog liječnika, ali problem je što kvalitetne ograničavate brojem osigranika kojie smiju primiti u godni, pa se time i ograničavaju prihodi onima sposobnijim, kvalitetnijim i uslužnijim kod kojih se uvjek traži mjesto više.

Kada bi bolnice funkcionirale po istom principu tržišne utakmice možda bi i skupina kvalitetnih lječnika odlučila otvoriti svoju bolnicu u kojoj bi da je dječja svo osoblje ako ne položilo ispit iz psihologije, a onda barem prošlo tečaj kako se odnosi spram djeteta od 3 godine koje boli i koje je strah, što bi na kraju rezultiralo da bi roditelji jurili sa svojom djecom tamo gdje će ih tretirati kako se dostoji onih koji plaćaju svoje liječenje.

Na kraju mi svi smo u tržišnoj poziciji što se tiče zdrastvenih usluga jer ih plaćamo, samo što nas nitko tako ne vidi niti se odnosi tako.