Hrvatska je podijeljena zemlja. Dvije usporedne zemlje žive jedna pored druge i ne znaju se.

Prva Hrvatska je kao bogata, vozi automobile s ušima Mikija Mausa ispred hladnjaka (BMW), s modificiranom sinjskom alkom (mercedes) ili s prisjećanjem na jezično bratstvo i jedinstvo (vol-vo). To je ujedno i Hrvatska u dugovima, s milijunskim kreditima za vratom koji se otplaćuju reprogramiranjem kroz računovodstvenu bilancu mnogih poduzeća koja svi imaju jedno jedino hrvatsko ime, kako je to uostalom i propisano zakonom o trgovačkim društvima: "Izvana-gladac-a-iznutra-jadac d.o.o."

Druga Hrvatska je kao siromašna, vozi drugu inačicu športa za bogate (Golf II), hrđave južnokorejske kamionete (Hyundai), a dobrostojeći i pokojeg Rumunja (Dacia). Stalno kuka da nema novaca, kredite uspijeva dobiti samo za tehničku robu, 12 mjeseci beskamatno na Amex, a zapravo više zarađuje radeći na crno, što dakako ne ide u osnovicu od 30 posto za kreditno opterećenje. Šteta.

Prva i Druga Hrvatska žive usporedo, kao u paralelnome svijetu, pa kada se i susretnu - ne prepoznaju se. Kad odu zajedno na kavicu i jedna i druga pričaju o istim stvarima kao da ih ne dijele svjetlosne godine i sedme dimenzije. Ne shvaćaju jedna drugu, i ne shvaćaju da su jedna drugoj potpuni stranci, razdvojeni neprobojnim zidom što ga je izgradila njihova Majka, Država Hrvatska, i njezini poličari, što je zapravo jedno te isto.

Ipak, čini se da svijeća Majci lagano dogorijeva, pa kad se dvije Hrvatske jutrom probude i shvate gdje su i što su, i koja im to Majka crnu vunu prede, bit će zanimljivo gledati zblenute, blagoteleće poglede obje od njih. Ali to će trajati samo jedan kratak trenutak, a zatim, vjerujem, slijedi srdžba i bijes kakve još nismo vidjeli iz vremena Anđelka Runjića, Ive Latina, Ive Družića, Drage Domitrovića, Stanka Stojčevića, i kojih je sve to još imena bilo ondje, tko bi se sjetio, bilo ih je k'o zelja u salati...

A ovako to zvuči na drugi način...