Globalizaciju bi ukratko mogli definirati kao proces integracije kretanja dobara, kapitala i radnih mjesta.

Objektivno gledano taj se proces tijekom prošle godine počeo postepeno urušavati. Posljedice su zahvatile prostor od Azije, Amerike, Europe i nastavile svoj pohod na cijeli svijet. Uglavnom mnogo je tu kako bi trendovski nazvali “koleteralnih” žrtava.

Proizvodnja i prodaja pale su od početka ove godine i to od mobitela do automobila, a da ne govorimo i o drugim segmentima industrijske proizvodnje. Sve je praćeno poremećajem u financijskom sektoru, a što se nužno odrazilo i na financiranje industrije i trgovine.

Pad proizvodnje automobila, poluprazni brodovi, pad vrijednosti tereta u zračnom prijevozu najbolje nam pokazuju razmjere krize. Skladišta puna gotovih proizvoda kod proizvođača tako i kod prodavača traže hitna rješenja.

Vlade donose programe, ali oni se sporo primjenjuju da bi uspješno rješili teškoće svjetske proizvođačke industrije.

Nedostatak financijskih sredstava kojima bi se trgovine rješile zaliha i krenule dalje ukazuje na činjenicu da je gotovo nemoguće predvidjeti do kada će to trajati. Zalihe roba moraju se prodati, ali trend pokazuje sve veće smanjivanje potrošnje.

Pad proizvodnje neminovno donosi i povećan broj nezaposlenih. Prvi su na udaru strani radnici. Njihov se broj značajno povećao u posljednjih desetak godina, a sada se moraju vraćati kući u zemlje koje su tradicionalno siromašne. Malo pomalo i možda pretjerujem, ali za mene su to znaci izvjesne deglobalizacije.

Analizom se može doći do spoznaje da nas je globalizacija povezala i uvukla u sve pore ekonomije, a sada kada pucaju karike tog lanca padamo i mi. Ovisimo o opravku industrijski i financijski moćnih zemalja i teško je reći što sami možemo učiniti.

Zbog svega što se događa u svjetskoj ekonomiji u posljednje vrijeme doista se pitam: Znači li ova kriza početak deglobalizacije i najavljuje li nam se nova era u svjetskoj povjesti?