Prije otprilike dvije ili tri godine gledala sam dokumentarni film o zbrinjavanju elektroničkog otpada. Žao mi je što se danas ne mogu sjetiti ni imena ni autora filma, ali to je bio moj prvi susret sa problemom koji je postao globalan.

Sakupljena računala i ostala oprema dovoženi su u centar za zbrinjavanje IT otpada. Nakon grubog razvrstavanja po vrstama, usljedilo je rastavljanje i odvajanje dijelova prema vrsti materijala od kojeg su komponente sastavljene. Film je snimljen u Japanu i bio je popraćen statističkim podacima o količinama, te vrste otpada , ali i komentarom o problemima na koje japanci nailaze u rješavanju tog problema.

Kako znam iz osobnog iskustva, da i mi imamo problema sa potrebom da povremeno moramo odbaciti neku od komponenata, zanimalo me je kako je to rješeno kod nas. Hrvatska ima Katalog otpada i sve vrste elektroničke opreme spadaju u opasni otpad, iako su samo neki dijelovi opasni. To su na primjer toneri, zasloni računala sa tekućim kristalima tzv. LCD, vanjski električni kablovi i dr. Uglavnom IT otpad se sastoji od dijelova koji se mogu reciklirati i onih koji su neupotrebljivi, te se kao takvi moraju posebno zbrinjavati.

U hrvatskoj se godišnje proizvede oko 1,7 milijuna kilograma IT i telekomunikacijskog otpada, računala, pisaća, monitora, kopirnih uređaja i sl. Činjenica je da je ta vrsta otpada postala najbržerastuća sa stopom porasta od 10 posto godišnje.

2007. godine donesen je Pravilnik o gospodarenju otpadnim električnim i elektronskim (EE) uređajima i opremom. Cilj donošenja Pravilnika je uspostavljanje sustava sakupljanja EE otpada. Iskorišavanje dijelova koji se mogu reciklirati i adekvatno zbrinjavanje opasnih komponenti na odgovarajući način, uz istodobno čuvanje prirodnih resursa, a sve u svrhu zaštite okoliša i zdravlja ljudi.

Iako su Pravilnikom točno propisane obveze i odgovornost proizvođača EE uređaja i opreme, rijetko koji prodavač upozori kupca, da mu je on dužan prilikom prodaje novog uređaja preuzeti stari po sistemu “jedan za jedan”.

Koncesiju za prikupljanje EE opreme u Hrvatskoj imaju tri tvrtke i to na nacionalnom nivou. Činjenica da se radi o veoma profitabilnom poslu, koji ima velike potencijale razvoja možemo očekivati pojavu novih koncesionara.

Vjerujem, da vam nije teško zamisliti kako postupamo sa elektroničkim otpadom i gdje on sve ne završava. Ostaje samo nada da će nas svijest o potrebi zaštite prirode, kao i osobnog zdravlja izdravlja naše djece natjerati da razmislimo gdje odbacujemo potrošenu ili pokvarenu elektroničku opremu.