Slučaj Đakovština samo je jedan od primjera kako se država brine o svojoj imovini, ali i o radnicima zaposlenim u tvrtkama koje su u njezinom vlasništvu. Mnogi su već zaboravili što se sve događalo oko silosa Đakovštine. Javnost gotovo da i ne zna do koje je faze stigla istraga oko cijelog slučaja. Netko je umro, a što je sa drugima koji su učestvovali u rasprodaji tuđe imovine pohranjene na prijedlog Vlade u silose malo se zna. Đakovština je završila u stećaju, a radnici uglavnom na ulici. Izgleda da je za neke to bila završena priča.

 

Cijelu priču ponovo su na svoju nažalost opet pokrenuli otpušteni i gladni bivši radnici tog kombinata koji samo traže svoja prava tj. isplatu plaća i doprinosa. Nakon silnih obećanja oni naravno više nemaju strpljenja, ali i ne pokušavaju vjerovati olakim obećanjima koja nitko nema namjeru ispuniti. Ma što god mi mislili o tome oni ipak nisu u fokusu bilo kakve pažnje odgovornih. Samo me zanima gdje je kraj socijalne neosjetljivosti odgovornih. Smatraju li oni kako nisu odgovorni za poslovanje tvrtki u kojima su makar i djelomični vlasnici ili misle da će netko drugi rješavati probleme koji su stvoreni njihovom nezainteresiranošću za imovinu kojom bi trebali upravljati kao dobri gospodari.

 

Tužno je slušati obećanja kako će problem tih ljudi riješiti ministar Čobanković, a on izjavljuje kako je malo vjerojatno i izgledno da se njihov problem riješi. I što sada? Možda će netko iz svega ovoga izvući neku pouku, ali ostaje gorak okus u ustima, jer dosada je bilo dovoljno vremena da se utvrde krivci i da se od njih naplati počinjena šteta i obeštete na taj način svi oštećeni. Vremena je sve manje i sramota od natpisa koji pokazuje pravo stanje našeg društva koju su stavili nesretni radnici Đakovštine "Vladin logor" pokazuje i nama i svijetu kako se rješavaju problemi radnika koji rade u državnim poduzećima.