Ponekad se pitam, da li to zaista za sudbinu ove zemlje brinemo samo mi mali obični ljudi koji realno sagledavamo situaciju u kojoj se nalazimo. Unatoč svakodnevnim obećanjima da će se uraditi ovo ili ono od svega ništa. Mjere za oporavak i pokretanje gospodarstva možda još samo nekima izgledaju kao nešto što će se provesti, ali to su prema aktualnoj situaciji doista rijetki naivci.

Ništa se ne događa što bi ukazivalo na neka veća kretanja u gospodarstvu. Redovno samo možemo slušati prognoze u kojima se licitira sa brojem ljudi koji će ostati bez posla. Hoće li to biti 50.000 ili će godina završiti sa 400.000 nezaposlenih nikoga od odgovornih ne zanima. Oni se bave sami sobom i brinu samo za svoje stolice. Turneje po Hrvatskoj kojima su se posvetili obično su mazanje očiju građanima, jer na taj način žele pokazati svoju tobožnju brigu za narod.

Doista bih voljela vidjeti neke odlučne poteze, ali znam da ih neće biti. Zašto riskirati svoju fotelju za neke bezveznjake koji bi željeli raditi i bolje živjeti? Zašto narodu reći istinu kada ona može još povećati negativan stav koji on ima prema vladi? Naravno to zapravo i nije potrebno, jer samo treba prošetati i slušati što ljudi o situaciji u kojoj se nalaze i o vlasti govore i misle. No nedavno smo imali priliku poslušati izjavu bivšeg premijera kako psi laju, a karavane prolaze vjerojatno tako misli i aktualna vodeća politička garnitura.