Godinama ovaj narod trpi ekonomsku nepravdu koja mu se sistematski nameće bez mogućnosti, da bilo što poduzme. Vladajuće strukture vode računa samo o sebi i svojim interesima posebice financijskim, a narodu sve to dolazi na naplatu. Posebnu priča u tom svemu predstavljaju javna poduzeća u vlasništvu države koja gutaju prihode prikupljene od naroda umjesto da oni privređuju i pune proračun i tako će vjerojatno biti i dalje.

 

Povremeno se nađe pojedinac iz Vlade koji ima hrabrosti progovoriti o pravom stanju u tom sektoru, ali malo koristi od toga, jer je njegov utjecaj vjerojatno daleko manji od onih čija se riječ redovito sluša. Javna poduzeća služe uglavnom izgleda za zbrinjavanje onih koji podržavaju određene stranke ili ljude, pa im se dug mora vratiti davanjem određenih sinekura. Traje to godinama bez obzira na to tko je na vlasti, a narod sve promašaje da ne kažem i neku težu riječ to sve plaća. Opravdanja su uglavnom uvijek ista, jer se navodno radi o stručnim ljudima, a što im i rezultati nisu takvi koga briga.

 

Teško je slušati sva ta obrazloženja, a posebno ono koje smo mogli slušati od potpredsjednika Čačića koji nas uvjerava kako moramo pratiti europske cijene struje i plina, ali o plaćama i mirovinama koje su tamo daleko veće ni riječi. Dirljiva je i njegova konstatacija kako trebamo manje telefonirati i uštedjeti za struju i plin koji su poskupili. Možda bi i on mogao manje pričati, jer se sve više u javnosti postavlja pitanje tko je premijer on ili gospodin Milanović. Vjerojatno bi sve bilo manje intrigantno kada narod ne bi pamtio i neke njegove poslovne promašaje za koje naravno nije kriv on već netko drugi, ali nema veze sve će to narod platiti kao i do sada. Jedino što preostaje onima koji još mogu da spreme stvari i odu živjeti negdje drugdje, jer kako reče dotični gospodin: Shit Happens!