Slavonci nikako na zelenu granu figurativno rečeno. Nekada naša najbogatija regija danas grca u problemima praćenim stalnim obećanjima o tome kako će biti bolje. Nije im naklonjeno ni vrijeme ni vlast ni itko drugi. Preostaje im samo da se pouzdaju sami u sebe, ali i to je gotovo nemoguće, jer nedaće im to ne dozvoljavaju. Što im preostaje? Ništa samo da prosvjeduju, ali i to uglavnom čine sa više ili manje neuspjeha. Badava im sve, oni su izgleda predodređeni da još neko vrijeme trpe sve nedaće koje ih prate godinama.

Teško je izdvajati pojedine gradove, ali ono što se događa Đakovu doista nije za povjerovati. Nedavna afera sa silosima Đakovštine koja teško da će imati brzo i svoj sudski epilog bila je izgleda okidač za sve ostale nevolje koje ih snalaze. Danas se moraju boriti ne samo za puko preživljavanje nego i za čuvanje svoje pet stoljeća stare baštine koja je ponos svih koji žive u Slavoniji. Sada žele sačuvati ono što nam je svima odavno poznato, a to je njihova ergela lipicanaca koja im je uz Đakovačke vezove i katedralu još jedino preostala.

Odlukom vlade ostali su bez rodilišta, a sada se njihova ergela prema programu vlade ujedinjuje u Hrvatski centar za konjogojstvo u Lipiku. Realno gledajući možda bi Lipiku trebalo vratiti ono što je nekada i predstavljao a to su toplice sa lječilištem, a konjogojstvo predati onima koji imaju najdužu tradiciju, a to je Đakovo. Floskule o tome kako su svi za provođenje određenih mjera, a kada to i njih zakači bune se baš i ne prolaze, a nisu poznate ni uštede koje bi se mogle poduzeti premda bi se one mogle postići ukoliko postoje i da je Đakovo centar za konjogojstvo. Građani Đakova i šire regije ustali su protiv takve odluke vlade i ne misle odustati, ali bojim da se njihovi napori ne zaustave silom. Unatoč svemu slučaj "ergela" samo još više skreće pažnju na brzoplete i nepromišljene odluke koje se donose u sklopu mjera štednje koje provodi vlada umjesto da konačno krene u strukturne promjene makroekonomske politike koje će kad-tad morati pokrenuti.