Bila je prva polovica 2008. godine. Ponosno je objavljeno kako će silosi Đakovština d.d. postati interventno skladište, jer prema planovima nestaju klasične robne zalihe, a interventna skladišta postati će skladišta Europske unije i NATO-a. Svakako, da je za tu svrhu bilo potrebno ispuniti veoma stroge kriterije. Delegacija Europske komisije došla se uvjeriti da li silosi ispunjavaju tražene kriterije. Prema tadašnjem izvješću ispunjeno je 95 posto uvjeta, a preostalih 5 posto trebalo je dodatno otkloniti u roku od 15 dana i tako su najveći hrvatski silosi postali naš ponos i vjera u bolju budućnost poljoprivrede.

Prošlo je od tada malo više od godinu dana i poljoprivrednicima koji nisu bili zadovoljni tadašnjom otkupnom cijeno žitarica predloženo je, da urod pohrane na čuvanje upravo u silose Đakovštine ukoliko je ne žele odmah prodati. Dobili su i obećanja, da će im pšenica tamo biti sigurna, te da će država pokriti troškove čuvanja i skladištenja i da je u svakom trenutku mogu prodati ili i dalje ostaviti na čuvanju dok ne postignu bolju otkupnu cijenu. Dogovor je bio postignut i sve je bilo barem privremeno riješeno.

Naizgled sve je izgledalo uredu barem što se javnosti tiče do početka ove godine. Tada su u javnost počele izlaziti sve negativnosti vezano uz Đakovštinu d.d.. Tvrtka je u blokadi, a iz silosa je netragom nestalo oko 3000 tona žitarica. Kada i kako barem zasada nema odgovora. Nevjerojatno, da nitko nije reagirao kada su iz silosa izvezene tone i tone žitarica. Teško je vjerovati, da nitko nije vidio te silne šlepere kojima su odvezene. Pa nisu šleperi bicikli da su mogli prolaziti zemljom gotovo nezamijećeni. Opet smo u situaciji da nitko ništa ne zna. Zna se samo da je uz poljoprivrednike oštećena i država, jer je i ona u silosima imala pohranjene državne rezerve žitarica. Tko je i kako "popalio" žito? Odgovor će zasigurno dati istražni organi, ali i dalje ostaje pitanje: Tko brine za imovinu države i građana? Ovo pitanje također traži odgovor. Što će o nama misliti ta Europska zajednica koja je bila spremna svoju imovinu povjeriti na čuvanje u taj slavni moderni silos, ako nam nije neugodno zbog nas samih. Da li je moguće opravdati takvu nebrigu koja u Hrvatskoj postaje gotovo poslovična. Možda je za sve oštećene tragično i nevjerojatno, da im se ovo događa upravo u trenutku kada se zemlja još uvijek nalazi u krizi, a oni su ostali bez sredstava koja su im potrebna za daljnji nastavak poljoprivredne proizvodnje. Čujemo ovih dana šteta mora biti ljudima nadoknađena, ali kada i kako nije poznato. To je svakako red da se učini, ali tko će i ovaj put platiti? Odgovor je jednostavan, naravno mi poreski obveznici.

Imali smo mi i dosada i previše afera, a sa svakim novim danom pojavi se barem još jedna nova, pa se mora čovjek zapitati  gdje je tome kraj. U konačnici sve štete su i dosada padale na leđa građana, jer sve ono što nadoknadi država mi posredno plaćamo. Sjetimo se samo raznih banaka i štedionica koje su oštetile i tvrtke i građane, ali izgleda da u ovoj zemlji nikada učenje na greškama neće pomoći ni da ih barem shvatimo kao upozorenje ukoliko nismo u stanju učiti na njima. Presude koje se izreknu odgovornima nisu utjeha, jer su štete redovito u materijalnom smislu nenadoknadive, a o štetama koje su nam narušile ugled u svijetu ni da ne govorim. Krajnji je trenutak, da se pokrenu adekvatni mehanizmi kojima će se zaštititi imovina od neodgovornih čuvara, ako doista ne želimo ostati zemlja afera. Iskreno rečeno, da nema tih silnih zlouporaba, pogodovanja, korupcije i sličnih radnji gdje bi nam bio kraj, a možda bi i gospodarska kriza za nas bila "mačji kašalj".