Danima se javnost zabavlja raznim sukobima na političkoj sceni i još više koje kakvim nagađanjima kako bi se zaboravila realna životna stvarnost. Nakon mlakog reagiranja javnosti vezano za ulazak zemlje u EU glavna je tema tko je više pridonio tome. Zaboravlja se pri tom kako je period od početka približavanja Europi veoma dugačak i započeo je istini za volju 2000.godine kada su mnogi koji se danas busaju u prsa junački prosvjedovali protiv toga. Pamtim snimke uspaljenih prosvjednika iz Zagreba kada su iskazivali svoje nezadovoljstvo dolaskom EU čelnika te 2000.godine u zemlju. Tko bi onda i pomislio kako će upravo oni biti opet u prvim linijama, ali kao najzaslužniji za pristupanje Hrvatske u EU.

 

I dok sve to traje kao ispod žita saznajemo o poskupljenju struje ili bolje rečeno Vlada nije produžila subvencioniranje potrošnje struje određenim kategorijama potrošača iako je situacija daleko lošija nego je to bilo 2008.godine kada je odluka donesena. Podižu se novi krediti unatoč upozorenjima kako se približavamo ili smo možda već i prešli kritičnu granicu zaduženosti. BDP ne raste čak ni minimalno, a Vlada nema vizije za izlaz iz ove gospodarske situacije premda to uporno odbija priznati. Jedini spas može nam donijeti uspješna turistička sezona, ali ni to neće biti dovoljno. Onima koji dođu na vlast nakon izbora ostati će prazna kasa i bezbrojni problemi, a oni će ih opet biti rješavani preko leđa građana i tako se sve opet vrti u krug.

 

Konačno je ipak pronađen krivac za sve ove naše neriješene probleme. Dakako to je naš mentalitet i nesposobnost dugoročnog planiranja mogli smo slušati ovih dana. Nije baš posve jasno na koga se ta izjava odnosi, ali znam da su se nekada u bivšoj državi donosili petogodišnji i slični planovi, ali to je nespojivo sa tržišnom ekonomijom. Gospodarski odnosi danas u ovom globalnom svijetu povezani su međusobno gotovo možemo reći pupčanom vrpcom i ovise veoma često o događajima koji sa nekim zemljama uopće nemaju veze, ali i one trpe posljedice određenih krivih poteza bez obzira na svoje eventualne planove. Sjetimo se samo početka globalne krize i njezinog utjecaja i na naše gospodarstvo.

 

Znam da je nemoguće živjeti i bilo što raditi bez planova, ali zar se već Vlada u proteklim godinama nije mogla pozabaviti tim problemom. Zašto je on uočen tek sada kad izgleda više nitko ne zna kako dalje. Tješiti se novcem iz EU koji će nam doći doista je u ovoj situaciji poprilično iluzorno. Umjesto toga bilo bi bolje započeti sa stvaranjem uvjeta za što lakšu prilagodbu našeg gospodarstva i njegovo za inkorporiranje u gospodarstvo EU. Konačno Vlada je ta koja bi trebala izaći sa svojim konkretnim dugoročnim planovima gospodarskog razvoja, ali ne imaginarnim nego sa onima koji će jasno pokazati i način na koji će se nešto od planiranog financirati, ali to se najvjerojatnije neće dogoditi, jer izbori su pred vratima i treba uhvatiti što bolju startnu poziciju.