Konačno kraj radnog tjedna pomislila sam, jer je to uglavnom dan bez nekih većih događaja, barem sam tako dosada mislila. No moje planiranje vikenda, ali i sljedećeg tjedna prekinuo je telefonski poziv. Javila se jedna moja dobra prijateljica. Uzbuđenim glasom upitala me je jesam li gledala vijesti. Na koje vijesti misliš odgovorila sam, pa na one u 17 na novoj. Moram priznati radeći nešto samo sam ih poslušala kako to narod kaže jednim uhom i nisam obratila previše pažnje na njih. Na moje pitanje što ju je toliko uznemirilo odgovorila je, pa naravno sindikalni predstavnici. Žele oni i da se nama koji radimo u privatnom sektoru ukinu božićnica koju ionako primamo ukoliko ima novaca, a ne prema kolektivnom ugovoru kako se to radi u državnim službama. Pokušala sam je uvjeriti, da su to nebuloze od strane sindikalaca, ali nisam je uspjela umiriti.

Nakon kratkog vremena javila mi se i prijateljica koja se bavi poduzetništvom. Njezino je nezadovoljstvo stavom sindikalaca u odnosu na privatne tvrtke bilo još veće. Počela je nabrajanjem svih mogućih problema koje ima kao i većina njezinih kolega. Znaš li ti da ja u prvoj polovici mjeseca gotovo i ne spavam. Razmišljam kako podmiriti sve obaveze i isplatiti plaće radnicima, a oni koji žive od našeg rada sada nam žele i gospodariti. Nisam uspjela zaustaviti njezinu tiradu. Podsjetila me je da se unutarnji dug približava onom iz 1999. godine. Naplata je gotovo nikakva, ali su ljudi strpljivi, jer i nemaju zajedno sa njome drugog izbora. Nije zaboravila spomenuti kako je iz državnih i javnih službi otpušteno veoma malo ljudi bolje rečeno na 10 onih koji su ostali bez posla jedan je iz tih struktura i to prema njezinim riječima radnik koji je radio na određeno vrijeme. Pitala sam je li ona nekoga otpustila. Ne, dogovorili smo da kroz probleme idemo zajedno, pa makar i sa smanjenim plaćama, ali i sa vjerom, da će sutra ipak biti bolje. Da li sam je utješila nisam sigurna, ali njezin bijes na sindikalne predstavnike državnih i javnih službi nisam uspjela neutralizirati.

Nakon tih razgovora nisam mogla, a da ne razmišljam o njima. Doista otkuda pravo predstavnicima sindikata, da guraju ruke u tuđe džepove i to one iz kojih se hrane. Kada će konačno shvatiti što je tržišna ekonomija. Shvaćam ja njihovu poziciju i želju, da što bolje obrane prava svojih članova, ali zašto gospođe i gospodo na račun drugih? Postavljam si pitanje kako to da ne vode računa o načinu poslovanja u sektorima koje zastupaju, pa gotovo svakodnevno smo svjedoci raznih malverzacija i neurednog poslovanja, da se ne izrazim grublje. Zašto ne razmišljaju o potrebi da kontroliraju što se to događa u njihovom dvorištu, a da se ne poštuju u nekim od javnih poduzeća ni odluke vlade nije tajna, ali ne najjednostavnije je upirati prstom u one koji im privređuju novac za njihovo poslovanje i plaće, a da uopće ne razmišljaju kako je tim ljudima. Briga njih, pa nisu oni članovi njihova sindikata, a to što ljudima pokvare i ono malo mira koji očekuju za vikend baš ih briga. I što reći? Ništa sindikalna posla.