Godinama traju rasprave o nužnosti povećanja izvoza i potrebom
smanjivanja uvoza. Globalna ekonomska kriza i recesija stalni su izazovi ekonomistima koji svaki na svoj način žele obraniti svoje stavove o rješavanje ekonomske situacije. Neminovno se u tim viđenjima pojavljuju i pitanja uvoza i izvoza uz prateće statističke podatke. Pristaše koncepcije izvozne orijentacije strahuju od naglog povećanja uvoza uz obrazloženje, da on može uništiti domaću proizvodnju.

Činjenica da je uvoz godinama daleko veći od izvoza ne znači neminovno i propast domaće proizvodnje. Paul Krugman američki ekonomist prof. ekonomije na Princeton univerzitetu, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 2008. godine još je prije petnajstak godina iznio drugačije mišljenje o ovom pitanju.

Prof.Krugman godinama se bavi i makroekonomskim pitanjima i proučavao je ekonomije mnogih zemalja. O pitanjima uvoza i izvoza i njihovog utjecaja na ekonomiju neke zemlje rekao je: “Ono što zemlja doista treba od trgovine je mogućnost uvoza potrebnih dobara. Izvoz nije cilj sam po sebi, potreba da se izvozi je teret koji zemlja mora podnijeti, jer su dobavljači uvozne robe dovoljno grubi da traže naplatu svoje robe.” Podsjetimo li se našeg unutrašnjeg duga i nelikvidnosti biti će nam jasno što je ovim riječima prof.Krugman rekao.

Poznato je da na svijetu ne postoji ni jedna zemlja koja može sve proizvoditi bez uvoza. Lakši pristup uvoznoj robi može na više načina poboljšati rad i razvoj domaće industrije. Jeftiniji uvoz omogućava domaćim proizvođačima proizvodnju koristeći jeftinije impute. Omogućava i proizvodnju pomoću novih tehnologija koje se gotovo neprekidno pojavljuju, a time se širi i stvaranje tj. proizvodnja potpuno novih dobara i asortimana roba.

Stvaranje novih proizvoda ne znači automatski prestanak proizvodnje starog asortimana koji će i dalje imati svoje kupce, ali zasigurno i nižu cijenu. Sve ovo možemo vidjeti na primjerima u svakodnevnom životu. Pojava novog modela bilo kojeg tehničkog proizvoda automatski i snižava cijene prijašnjih modela. Ista se pojava događa i u tekstilnoj, kožnoj i drugim industrijama.

Svijet kao globalno selo više ne može funkcionirati nepovezano što možemo vidjeti svakim danom prilikom rješavanja problema i sudbina multinacionalnih kompanija. Vezani smo jedni na druge, ali moramo voditi računa da aktivno sudjelujemo u postavljanju pravila igre, jer bi u suprotnom cijena koju bi mogli platiti bila veoma visoka.

Možda ipak treba reći da mi uvozimo i mnogo doista nepotrebnih stvari koje sam slobodna nazvati i glupostima. Osobno smatram da to nije potrebno zabranjivati, jer sam protivnik zabrana, ali za takav uvoz treba uvesti visoka destimulirajuća carinska davanja. Nije isto uvoziti neophodan repromaterijal, robe koje ne proizvodimo i uvoziti nepotrebne tričarije.

Ublažavanje recesije ovisi i o otvorenosti ekonomije neke zemlje. Mala i otvorena gospodarstva velik dio sredstava usmjeravaju na uvoz, a u to se veoma dobro uklapaju i zemlje naše regije. Konačno uvoz je neophodan, ali treba voditi računa o tome što se uvozi, a ne razbacivati se teško zarađenim deviznim sredstvima.