Oduvijek mrzim riječ zabrana, a još se više protivim zabranama. Iako smo se svi sreli sa raznim zabranama još u ranom djetinjstvu, odrastajući shvatili smo da su te zabrane bile uglavnom dobronamjerne, jer nas se njima pokušalo naučiti izbjegavanju opasnosti, ali i pristojnom ponašanju u budućnosti. Koliko se postiglo tim zabranama ovisilo je uglavnom o našoj okolini tj. o njihovoj sposobnosti da nas pravilno odgajaju. Činjenica je da se u pedagoškom smislu daleko više postiže objašnjavanjem nego zabranama i kažnjavanjem.

Danas kada o tome razmišljam pitam se gdje su granice do kojih se čovjeka može disciplinirati zabranama. Ovo me pitanje neminovno vraća u prvu polovicu 20. stoljeća kada su počele razne zabrane koje su svijetu donijele strahovite posljedice i tragedije milijunima ljudi. Nisam neki zagovornik teorija urota i sličnih šema, ali me sve češće pojave raznih zabrana sve više zabrinjavaju. Spominju se s jedne strane ljudska prava, a s druge nameću zabrane. Ide li to dvoje zajedno, mislim da ne, sve dok se te zabrane ne odnose na anarhistička ponašanja koja ugrožavaju normalan život ljudi, te ih je iz tog razloga potrebno spriječiti.

Moda raznoraznih zabrana širi se svijetom, a mi kao da mazohistički uživamo u njima. Prvo smo dobili zabranu rada trgovina nedjeljom, blagdanom i praznicima. Ne želim sada iznositi razloge kojima se opravdavala ova zabrana, jer je to svima uglavnom poznato. Ipak se moram pitati, zar se nije moglo disciplinirati poslodavce koji nisu plaćali rad nedjeljom svojim zaposlenicima? Zar se doista moralo kazniti tom zabranom vlasnike malih trgovina iako su u njihovim trgovinama uglavnom radili članovi njihove obitelji, a koji su pogođeni zabranom dovedeni na rub propasti ili su čak morali prestati sa radom. Kako objasniti turistima da smo mi tako bogata zemlja koja si može u vrijeme globalne ekonomske krize dozvoliti da propusti uzeti im koji euro ili dolar, zbog neradne nedjelje trgovina, jer smo odlučili da turistička sezona počinje 1.6. i traje do 30.10., a to je period u kojem trgovine mogu raditi do 14 sati i nedjeljom. Sljedeće što se možemo pitati je, a što sa radnicima iz trgovina koji su otpušteni kao višak radne snage. Ma koga briga, neka se snalaze kako znaju.

Početkom prošlog mjeseca stupila je na snagu i zabrana pušenja u ugostiteljskim objektima. Odlično terase su za lijepog vremena pune nepušača i pušača, koja simbioza ne smetaju jedni drugima, a zatvoreni klimatizirani prostori zjape prazni. Pitate se, a što sa ugostiteljima koji nemaju terase, pa neka zatvore kafiće i restorane, a to mogu i ostali kada dođu hladni dani. Promet im već sada rapidno pada, a radnici koji ostaju bez posla što sa njima, pa neka odu malo na burzu i pridruže se onima koji su već zbog recesije ostali bez posla. Puni li se proračun slabije, pa normalno ali što se tu može, zabrane treba poštovati.

Pogledajte malo oko sebe i vidjeti ćete ono što ste prije rijetko viđali. Čini se da gotovo svi puše na ulici. Izlaze iz tramvaja i odmah pale cigaretu, čikova po ulicama ko u priči, ali zašto se brinuti, pa imamo mi komunalce, pa neka skupljaju čikove po ulica valjda ih zato i plaćamo. Možda neki doista vjeruju da da će ljudi prestati pušiti, a zaboravili su onu staru da je zabranjeno voće najslađe.

Mislim da bih se ipak trebala malo uozbiljiti, ali zar doista nismo mogli pronaći drugo alternativno rješenje. Poznato je da su to neke zemlje rješile na zadovoljstvo i ugostitelja i pušača i boraca protiv nikotina. Jesu li pušači građani druge kategorije da kao posjetitelji kafića, restotana, casina, automat klubova i drugih ugostiteljskih objekata nemaju pravo na svoje “poroke”? Jedini gubitnik u toj igri zabrana uz već pogođene strane ovom zabranom biti će državna kasa, a preko nje i svi korisnici državnog proračuna.

Zabranom vožnje sa 0,00 promila nije se postiglo gotovo ništa, tko je pio i vozio to je nastavio i nakon stupanja na snagu te zabrane. Statistički su podaci pokazali da oni koji popiju čašu vina i nisu bili problem i zabrana je zbog šteta koje su imali vinari i ugostitelji ukinuta.

Mnogi se protive ovim zabranama i pokušavaju iznaći načine pomoću kojih pokušavaju pronaći kompromisna rješenja koja bi zadovoljila sve strane. Teško je prognozirati uspjeh njihovih akcija koje spremaju, ali iskreno se nadam da će prevladati razum i svijest da nismo u situaciji, da si dozvolimo da “novac koji leži na cesti ne pokupimo”, a to se događa zabranama u vrijeme ekonomske krize i recesije.