Prije nekoliko godina teško je bilo prošetati šumom ili pokraj neke rijeke, a da niste zamijetili razbacanu odbačenu ambalažu. Radili se uglavnom o plastičnoj, staklenoj i limenoj ambalaži koju su neodgovorni izletnici ostavljali odbačenu nakon svog boravka u prirodi. Provodile su se razne akcije čišćenja, ali većeg rezultata nije bilo. Marljivi učenici sakupili bi ostavljeni otpad, ali već nakon nekoliko dana sve je izgledalo kao i prije. Badava se jedni muče očistiti okoliš, jer drugima nije stalo do njega i jednostavno ne vode računa, da je čisti okoliš bitan i za njih i za sve one koji će doći iza njih. Mislim ovdje na buduća pokoljenja.

Snažan zaokret donio je zakon prema kojem se počela naplaćivati ambalaža u kojoj su pakirana pića. Zakon je dočekan na nož. Teško je bilo u ono vrijeme pronaći pobornika tog zakona. Zašto platiti 50 lipa kada će ta ambalaža ionako završiti na smeću bilo je jedno od glavnih pitanja. Malo tko je bio spreman vratiti praznu ambalažu u trgovinu i povratiti svojih uloženih 50 lipa, jer kao kakav je to novac. No dogodilo se nešto što ni najveći optimisti nisu očekivali. Nastala je naprosto pomama za odbačenim bocama. U kontejnerima je naprosto bilo nemoguće pronaći praznu ambalažu koja se mogla vratiti u trgovine. Mnogi su kroz taj vid sakupljanja ambalaže pronašli dodatni izvor prihoda i danas je tako, pa odbačene povratne ambalaže gotovo nije moguće pronaći.

Reciklira se prema nekim podacima kod nas oko 90 posto ambalaže i nakon toga dobivamo ponovo sirovinu potrebnu za novu ambalažu. Odlično reći će netko, ali jeli doista baš tako. Naime zaboravljamo, da koristimo i velike količine ambalaže koju nije moguće vratiti, a to ujedno znači, da se ona ne reciklira. Sjetite se samo koliko proizvoda kupujete u nepovratnoj ambalaži koju zatim bacite u kontejner, a znamo da za njezino razgrađivanje trebaju proći stoljeća. Ovih se dana dosta govori i piše o poglavlju ekologije koje je potrebno zatvoriti u pregovorima sa EU. Možda je sada pravi trenutak, da se poduzme nešto kako bi spriječili, da nam ta dugovječna ambalaža ne završava na odlagalištima smeća. Stoga je možda ipak potrebno postaviti kontejnere za tu vrstu ambalaže u koje bi građani kojima je stalo do okoliša mogli odložiti ono što nije moguće vratiti u trgovine. Možda se misli kako su dovoljna reciklažna dvorišta gdje se i ta ambalaža može odložiti, ali realno gledajući i njih je premalo, a postavlja se pitanje tko će za bocu ili dvije tražiti po gradu reciklažno dvorište.