Iako je prošlo podosta godina kako razni stručnjaci upozoravaju na neodrživo stanje u državnoj upravi što zbog njezine glomaznosti i neefikasnosti, što zbog troškova koje ona generira sada je to uočila i premijerka. Hrvatska ima 15 ministarstava i preko 90 raznih agencija, zavoda i uprava, pa se konačno očekuje i rezanje tog glomaznog neučinkovitog aparata u kojem za pojedine segmente nitko zapravo i ne zna što rade i čemu služe. Premijerka je izjavila kako će reorganizacija uslijediti veoma brzo i to na različite načine. Nešto ukidanjem, nešto spajanjem, a dio uključivanjem u postojeća ministarstva. Koliko će to biti brzo i efikasno pokazati će vrijeme.

Posebno je zanimljiva činjenica kako je sada utvrđeno da svaki peti zaposleni u državnoj upravi ima funkciju nekog šefa. Što oni rade i kako to gospodarstvo može financirati pitanje je za sebe. Intrigira i činjenica kako nije poznat broj ukupno zaposlenih u državnoj upravi, pa treba napraviti registar, ali je njega nemoguće napraviti prije sljedeće godine. Kako je moguće da se preko ministarstva financija i današnji mogućnosti koje pruža kompjutorska tehnologija i OIB ne može utvrditi taj broj. Izradom registra za koji je navodno potrebno izraditi odgovarajući softver opet će se gubiti i vrijeme i novac, a svakako i ono vrijeme kojeg nemamo želimo li izbjeći najgori scenarij koji bi nam se mogao dogoditi.

Saznali smo kako se prikupljaju i podaci iz općina, gradova i županija kako bi se moglo provesti smanjivanje broja lokalnih jednica. Najavljena je i analiza svih podataka kada se oni prikupe. Jedino se nadam kako se to neće desiti u vrijeme kada započnu godišnji odmori, jer će se zbog birokratskih navika koje vladaju kod nas čitav posao prolongirati. Ukoliko se doista netko čudi ponašanju službenika koji rade u državnoj upravi neka zatraži pomoć bespomoćnih građana koji ponekad mjesecima obijaju pragove raznih ureda kako bi ostvarili neko svoje na zakonu zasnovano pravo. Ukratko tamo vlada velika nedisciplina i nerad, ali se uvijek pronalazi alibi, da se zaposle novi radnici. Možda bi kao uzor mogle poslužiti neke tvrtke u kojima zaposleni doista zarade svaku kunu koju dobiju i ne pada im na pamet, da određene zadatke ne izvrše. Mogla bih danas navesti niz primjera, ali ne želim da me netko optuži kako pravim reklamu tim tvrtkama, ali uistinu vam mogu reći, da ovo pišem iz osobnog iskustva. Iskreno se nadam kako će doći dan kada ću to moći reći i za službenike državne uprave. Koristim priliku, da se ispričam za svoje stavove onima državnim službenicima koji svoj posao obavljaju pošteno i savjesno, a oni će se sami prepoznati, jer i njima nije drago raditi za svoje kolege neradnike.