“Druže, ja sam haker sa Balkana, ugrađujem vam u Windows 32-bitni sistem.”
– Rambo Amadeus, Sega Mega

Džaba nama kompletno loženje na globalno tržište, kad se na istom postavljamo kao naši preci hajduci. Iz ličnog iskustva pišem, možemo mi kol’ko ’oćeš skidati „američke“ fazone, ali boljka zvana mentalitet i Balkan Boy će prilično brzo u nama da proradi. Moje iskustvo u radu sa stranim tržištem svjedoči ono milion puta u svakoj prilici prežvakano i sa posebnim ponosom i „prošao-vidio“ iskustvom izrečeno „nisu oni ništa pametniji od nas“. Empirijski sam imao priliku da se sretnem sa kompletnim idiotima u menadžerskoj strukturi koji su za pojasom držali diplome sa prestižnih univerziteta reda Stanforda. Jedna bitna razlika koja razlikuje Balkan od ostatka razvijenog svijeta jeste postojanje uređenog sistema tamo. Kako bi gastarbajter rekao u kafani: „Nema to kod Švabe“, želeći time da opiše upravo suprotno, šta ima tamo, a nema ovdje.

Upravo taj sistem u kome se zna „ko pije, a ko plaća“ dobrim dijelom razlikuje „nas“ diletante od „njih“ profesionalaca. Pogotovo, mislim da je značajan problem firmama koje su radile u ovdašnjim ekonomijama da se prešaltaju na zapadne klijente, jer jednostavno ovdje ljudi u životu i biznisu zauzimaju odbranbeni mehanizam „za koliko će on mene para da zakine“ umjesto „kako ćemo zajedno i ja i on da profitiramo“. To je boljka koju svi mi nosimo u sebi, priznali to ili ne. Samim tim, živjeti ovdje i raditi za globalno tržište, uopšte nije tako jednostavno kao što se čini na prvi pogled. Autentični balkanski brend „Inat“ Boris Dežulović je odlično opisao u svojoj kolumni ilustrujući domišljatost načeg čovjeka koji će da nadmudri sistem bezveznih zapadnjaka, vrati se u zavičaj sa lovačkim pričama u bijelom Mercedesu i otvori naravno svoj kafić – „da ima gdje popiti kafu“.

Jel ima neko da predloži adekvatno rješenja za premošćavanje ovog digitalnog jarka?