U organizaciji UNICEF-a, početkom osamdesetih godina, u Bolonji je organizovano međunarodno kviz takmičenje djece u raznim oblastima – od sporta do astronomije. U jednoj pauzi takmičenja, za vrijeme ručka, časna sestra, koja je bila zadužena za brigu o djeci, izvukla je iz tašne srebrni dolar, pokazala djeci – želeći da, kroz zabavu, provjeri njihov način razmišljanja – upitala: “Znate Ii ko je najveći čovjek, koji je ikada živio na našoj planeti? Ko odgovori tačno, dobiće srebrni dolar”.

Prvi se javio desetogodišnji Italijan: “Da Ii je to bio Mikelanđelo?”
“Nije” – odgovorila je sestra. “On je bio jedan od najvećih umjetnika.”
“Onda je to sigurno Aristotel” – pokušala je mala Grkinja.
“Ne” – ponovo reče sestra. “On je bio jedan od najvećih mislilaca, otac logike”. “Ja znam ko je to bio” – uskoči mali Jevrejin. “Isus Hrist”.
“Tačno” – potvrdi sestra, pružajući srebrni dolar osmogodišnjaku.

Pomalo iznenađena odgovorom, sestra je, posle ručka, prišla dječaku i zapitala: “Tuvia, da li ti zaista vjeruješ da je Isus Hrist bio najveći čovjek, koji je ikada živio na Planeti?”
“Naravno – ne, sestro”, – odgovorio je dječak. “Svako zna da je Mojsije bio najveći. Ali, posao je posao.”
– Prof. dr Mića Jovanović (Megatrend)

Nakon ove priče slijedi i zaključak iznad potpisanog autora u vidu rečenice: “Ljude treba motivisati nudeći im da rade ono što se nagrađuje, odnosno – plaća.” Priča je dobra, ali zaključak po mom skromnom mišljenju pogrešan. Jasno se vidi da su i Italijan i Grkinja bili jednako motivisani kao i mali Jevrej da uzmu nagradu. Razlika je u kućnom odgoju iz koga proizilazi smisao za biznis. Italijana i Grkinju su roditelji učili istoriji i velikanima iz njihovog naroda, a Jevreja – interesu i biznisu. Koliko puta se dnevno ili nedeljno nalazite u situaciji da se zbog posla premišljate da li da prešutite vlastita ubjeđenja ili kažete nešto potpuno suprotno istim – jer posao je (ipak) posao?