Prodaja različitih jedinica autputa po različitim cijenama naziva se diskriminacija cijena. Avionski saobraćaj je poznat kao industrija koja je vrlo uspješna u primjeni diskriminacija cijene drugog stepena. U suštini kod avio kompanija postoje dva tipa potrošača: poslovni ljudi i pojedinačni putnici, koji generalno posmatrano imaju dosta različitu spremnost za plaćanje. Svrha proizvoda slabijeg kvaliteta jeste da odvrati one sa većom spremnošću za plaćanje od kupovine jeftinijeg dobra.

Avio kompanije ovo primjenjuju na sledeći način: nude «neograničene cijene vožnje» za poslovna putovanja, a «ograničene vozarine» za neposlovna putovanja. Ograničena vozarina sa sobom nosi brojna ograničenja kao što su rezervisanje unaprijed, provođenje subotnje noći na odredištu, i sl. Prava svrha ovakvih nametanje jeste da se izvrši diskriminacija između poslovnih ljudi sa visokom tražnjom i pojedinačnih putnika koji su osjetljivi na cijenu. Ponudom degradiranog proizvoda, ograničenih cijena vožnje, avio kompanije mogu da naplate znatno višu cijenu karte onim mušterijama koje zahtjevaju fleksibilan putni aranžman. Drugi način koji kompanije vrše diskriminaciju cijena jeste uvođenje putovanja prvom klasom i turističkom klasom. Putnici iz prve klase plaćaju znatno više za karte, ali i dobijaju i viši nivo usluge: više prostora, bolju hranu, više pažnje. Putnici turističke klase s druge strane, dobijaju naravno višestruko niži nivo usluge u svakoj od tih dimenzija.

Ovakav model diskriminacionih cijena u saobraćuju se koristi stotinama godina unazad, upravo je zato interesantan komentar Emila Dupuija, francuskog ekonomiste iz 19. vijeka o cijenama u željesničkom saobraćaju: «Ova ili ona kompanija ima vagone sa otvorenim krovom i drvenim klupama ne zbog nekoliko hiljada franaka koje bi trebalo da potroši za postavljanje krova na vagon treće klase ili tapaciranja sjedišta treće klase… Ono što kompanija pokušava da uradi jeste da spriječi putnike koji mogu da plate kartu za drugu klasu da se prevoze trećom klasom; to pogađa siromašne, ali ne zato što kompanija želi da im naudi, već da bi zaplašila bogate. I iz istog razloga pošto su se ponijele skoro okrutno prema putnicima treće klase i podlo prema putnicima druge klase, kompanije postaju vrlo darežljive prema putnicima prve klase. Pošto su uskratili siromašnim ono što je neophodno, bogatima daju ono što je suvišno».

Preuzeto iz: Mikroekonomija—moderan pristup, Hal R. Varian