U okviru jedne diskusije iz 2003. godine na ES forumu koja je započela jednostavnim pitanjem “Da li u Srbiji moraš da imaš firmu da bi nekom pravio sajt?” nastao je do danas najbolji tekst koji sumira situaciju sa poslodavcima u Srbiji. Goran Pilipović (aka bluesman) je na izuzetno duhovit način opisao četiri osnovna tipa srpskih klijenata:

1. nemam slovo “č” na tastaturi
2. koliko će to da košta?
3. može sve
4. čobani

Tri godine kasnije, situacija se tek neznatno popravila. Posebne bih volio da ovom prilikom čujem iskustva kolega iz drugih država Balkana, koliko je situacija sa klijentima na vašem tržištu slična ovoj?

Druga veoma zanimljiva diskusija na koju ću vas ovom prilikom uputiti takođe datira iz iste godine, a konkretno se odnosi na fenomen “minut rada” u poslu. Dragan Varagić je to sumirao na sledeći način: “Vjerovatno ste primjetili da se često dešava situacija gdje radite danima (mjesecima) posao koji klijentu ne vrijedi ništa, a zatim napravite za pola sekunde neku ispravku za koju bi klijent platio velike pare. Znam primjere iz svih oblasti Weba – od programiranja, preko dizajna, konsaltinga, marketinga…

Radi ilustracije, na jednom predavanju na AAOM-u (BG, 2000.), u pauzi mi je prišla žena koja je slušala moje predavanje iz Internet marketinga i pitala me je kako da prodaje svoju knjigu preko Interneta. Trebali joj sajt, gdje da se prijavi i sl. Rekao sam joj da prijavi knjigu na amazon.com (nije znala za to). Dve nedelje kasnije mi je rekla da je nekoliko dana od momenta kada je prijavila knjigu bila kontaktirana od strane ruske Akademije nauka (radi se o stručnoj knjizi) koja želi da prevede njenu knjigu na ruski jezik. Kako vi vidite mogućnost da se naplate sitni poslovi koji puno znače onima kojima su namjenjeni?”