Postoji li istina o opsegu krize koja vlada zemljom. Sigurno ne, jer jedno se govori, a podaci su posve drugačiji. Prema najnovijim podacima najveća žrtva ove krize je privatni sektor na koji je pala sva nevolja. Podaci o otpuštenim radnicima neumoljivo potvrđuju ovu tvrdnju. Privatne tvrtke moraju izdržavati i osiguravati plaće državnih službenika i mirovine za umirovljenike. Uglavnom zbog aktualne situacije radnici koji su zaposleni u njima ostaju bez posla, a prognoze za budućnost nisu ništa bolje. Dosada svakog dana iz tog segmenta gospodarstva bez radnog mjesta ostaje 89 radnika, a u posljednje dvije godine izgubljeno je 81.088 radnih mjesta.

Što se tiče državne službe situacija je unatoč uvjeravanjima premijerke posve drugačija. Tamo je zaposleno 5.669 novih zaposlenika ili 6 novo zaposlenih svaki dan. Koliko se u takvoj situaciji može pokrenuti gospodarstvo prepuštam vašoj mašti, jer realno to nije uopće moguće. Rastrošna i skupa država u kojoj dužnosnicima ne pada na pamet, da se odreknu nekih povlastica to naprosto ne dozvoljava. Mjere koje će biti poduzimane neće pokrenuti potrošnju, a bez potrošnje nema ni proizvodnje i tako redom. Obećanja o nekim ozbiljnijim mjerama ostaju mrtvo slovo na papiru. Političari koriste svaku priliku, da razloge takvog stanja prebacuju na one druge premda istini za volju u cijeloj toj situaciji nevinih nema. Naprosto nitko ne želi pokušati pronaći zajedničkim snagama rješenje problema.

Poruke o daljnjim odricanjima ponovo su aktualne posljednjih dana samo je pitanje tko je taj koji će se ponovo morati odricati. Možda bi ipak bilo dobro, da se malo ugledamo na neke zemlje Europe koje su na odricanje primorale dužnosnike koji bi trebali svojim primjerom pokazati solidarnost. Ekonomski analitičari smatraju kako će se nezaposlenost nastaviti, a da je trenutačni trend pada nezaposlenosti samo rezultata turističke sezone. Pomoć gospodarstvu o kojem se govori samo je način smirivanja građana iako gospodarstvenici najbolje na svojoj koži osjećaju kako im se to pomaže. Ministri se vozaju, a izgleda kako još više vozaju narod. Nitko se od njih ne želi odreći skupih vozila i vozača i mnogobrojnih savjetnika, a mi trebamo to plaćati, jer izgleda kako mi služimo njima, a ne oni nama. Ima tu još puno toga što bi trebalo učiniti, ali izgleda kako će ceh dosadašnje rastrošnosti i dalje plaćati oni koji imaju najmanje zato bi političari trebali malo promisliti i o svojoj budućnosti, jer narod je već u prevelikoj depresiji i bez imalo smisla za šalu. Stoga nije pametno dozvoliti, da izgubi još ono malo strpljenja koje mu je preostalo. Prazan želudac traži hranu, a ne priče sitih o domoljublju.