Na svijetu ne postoji čovjek koji nema nekih svojih skrivenih želja koje mu se vjerojatno nikada neće ostvariti. Želje su različite i uglavnom ovise o osobnom interesu pojedinca, ali i o njegovim sposobnostima. Mnoge ovise i o znanju i njegovoj stručnosti, ali ima onih koje jednostavno nikada zbog realnosti u kojoj živimo nije jednostavno moguće realizirati. No da li ste ikada poželjeli da jednom dobijete Nobelovu nagradu možda recimo iz ekonomije znanosti velike širine bez koje nema ni gospodarskog niti bilo kojeg razvoja čovječanstva. Želja bi vam se mogla ispuniti ukoliko recimo riješite jedan naoko mali problem.

Nedugo sam imala priliku razgovarati sa čovjekom velikog policijskog ili bolje rečeno kriminalističkog iskustva. Svoj životni radni vijek proveo je na poslovima suzbijanja kriminaliteta, ali i danas ponekad intenzivno razmišlja o problemima koji su vezani uz tu problematiku. Najčešće spominje nedostatak novaca koji i danas kao i prije prati policiju i policijske poslove. Njegov je moto da svaka policija mora biti brza, efikasna i ekonomična ukoliko želi postizati i odgovarajuće rezultate.

Prema njegovom mišljenju svaka policija ukoliko želi biti brza mora imati veliki broj vozila, dobar sistem veze koji omogućuje efikasnu komunikaciju između operativnog centra i perifernih jedinica kako bi policija što brže stigla na mjesto događaja i započela sa operativnom obradom. Brzina zahtjeva i zadovoljavajući broj djelatnika na tim poslovima. Dakle njezina efikasnost, da ne ulazim u šira obrazloženja ovisi o navedenim zahtjevima brzine, ali tada dolazimo do one prijelomne točke čitavog problema. Ukoliko je policija brza i efikasna misli se na potpunu i brzinu i efikasnost ona prestaje biti ekonomična, jer to zahtjeva ogroman novac koji bi trebala osigurati svaka zemlja za svoju policiju.

Možda bi bilo dobro kada bi se uspjeli dobiti podaci o tome koliko razne zemlje troše na policiju i onda bi vjerojatno mogli steći pravu sliku o tome kako bi onaj tko riješi problem između brzine i efikasnosti policije i ekonomičnosti sigurno dobio Nobelovu nagradu za ekonomiju, jer bi time omogućio znatne uštede sredstava u proračunima koja su namijenjena policiji.

Iskoristila sam priliku, da ga pitam što misli o eventualnom uvođenju konjice u našu policiju koja se spominje u zadnje vrijeme. Odgovorio mi je da je zagrebačka policija nekada imala konjicu, ali da je ona zbog svoje nerentabilnosti i svih drugih problema ukinuta. Konjica zahtjeva velike troškove, jer konjima treba osim prve selekcije kojom se utvrđuje njihova sposobnost za vršenje poslova koji su im namijenjeni i stalna skrb kako veterinara tako i trenera koji ih trebaju držati u određenoj kondiciji, ali ih i dresirati za rad na ulici i među masom. Napomenuo mi je kako konja treba pripremiti za sve neugodne situacije koje se na terenu mogu dogoditi, a da se ne ugroze životi građana, policajaca i samog konja. No konačno da zaključim u svijetu nema brze, efikasne i ekonomične policije, pa je teško vjerovati, da će netko riješiti ovu enigmu.