Tri puta hura za sindikate! Iako se iskreno rečeno ne zna koliko ih doista ima posebno su aktivni njihovi predstavnici koji na sve moguće načine nastoje zadržati svoje pozicije ili u prevedenom značenju svoje nimalo male plaće, pa je to vjerojatno i razlog da se ne žele ujediniti kao što je to slučaj u najvećem broju zemalja Europe. Nimalo ih ne zanima koliko je otporan materijal koji nam još drži glavu iznad vode ovoj zemlji, a kada se dogodi povećanje vodostaja svi imamo velike šanse da potonemo, jer oni se protive svim eventualnim rezovima Vlade posebno kada se radi o zaposlenima u javnom sektoru.

 

335.000 je brojka kojoj se približava broj nezaposlenih, ali to su uglavnom radnici realnog sektora koji iz dana u dan sve više klizi u ponor i nikome ništa, ali zato se broj zaposlenih u javnim službama dosada povećavao. Nastavlja se igra koju smo imali priliku gledati u mandatima prošle Vlade uz stalna obećanja kako se gospodarstvo pokrenulo. Svakako da se pokrenulo, ali na putu prema dolje. Nakon beskrvnih sastanaka predstavnika Vlade sa sindikatima teško je predvidjeti mogućnost poboljšanja situacije u kojoj se zemlja nalazi. Svakome tko se imalo razumije u pravo jasno je da se sporazumi sa sindikatima koje je potpisala prošla Vlada nikako ne smije kršiti, ali nove treba pod svaku cijenu dogovoriti ukoliko se želi izvući zemlju iz krize.

 

Kako očekivati od malih i srednjih poduzetnika da izdržavaju i dalje čitavu vojsku administracije koja se ne želi odreći ni jednog svojeg prava ili privilegije koju radnici u realnom sektoru posljednjih godina veoma rijetko ostvaruju. Unatoč tome oni nastoje zadržati svako radno mjesto, ali pitanje je do kada će im to biti moguće. Poslova je sve manje, naplata ide slabo i teško je predvidjeti kakva će im biti budućnost, jer bez poslova nema ni prihoda, a kada nema ni prihoda možemo očekivati i daljnje povećanje broja onih koji će se prijavljivati na burzi. Što onda to znači za one koji još rade, a da ne govorim o onima koji bi željeli raditi nema se što reći. Ukratko bez određenih rezova ništa se neće promijeniti.

 

Sindikalci očekuju navodno zeleno svijetlo svojih članova, ali osobno mi nekako izgleda da više brinu za sebe, a ne za svoje članove, jer u slučaju da naprave neke ustupke mogle bi im se poljuljati fotelje, a onda im ništa drugo ne preostaje nego se uključiti aktivno u političke vode kao i neki njihovi prethodnici, a izbori su tek prošli, pa ni to im neće biti jednostavno, a za neke je to naprosto nemoguća misija. Krajnje je vrijeme da se stave karte na stol i jasno i glasno kaže što su naše perspektive ukoliko nastavimo sa ovako jalovim sastancima koji ne vode nikamo. Narod je odabrao one za koje je vjerovao da im pružaju garanciju kako će povesti zemlju ka potrebnom oporavku gospodarstva i financijske situacije i sada očekuje i konkretne poteze. Dakle na potezu je Vlada.