Vrijeme brzo prolazi i eto ušli smo u posljednji mjesec prvog polugodišta ove godine. Na gospodarskom planu ništa novo. BDP umjesto predviđenog rasta nastavio je svoj silazak i tako pokopao predviđanja svih koji su najavljivali njegov mali, ali ipak porast. Prema reakcijama svih relevantnih gospodarskih čimbenika to i nije neko iznenađenje ili jednostavnije rečeno izgleda da drugo nisu ni očekivali.

 

Postavlja se pitanje, a što se to događa sa gospodarskim planom oporavka koji je davno, davno donijela Vlada. Ništa. Gledajući iz današnje perspektive može se realno postaviti pitanje da li su u taj plan vjerovali i svi oni koji su ga zdušno podržali vjerojatno iz čiste potrebe, da dokažu svoju lojalnost, ali u njega po svoj prilici ni sami nisu vjerovali. Bilo je istina za volju i onih koji su to smatrali uzaludnim i nečim što neće dati rezultate, ali njima nije posvećena posebna pažnja medija.

 

Zanimljivo je slušati kako smo na putu, da nađemo put za izlazak iz krize, ali i to su prazne fraze bez konkretnih poteza koji su obećavani, ali zbog razno raznih razloga nisu ni provedeni. Birokracija umjesto da se svede na normalnu mjeru i dalje buja, a pojedine ustanove i dalje egzistiraju bez obzira na to što nitko ne vidi njihovu svrsishodnost. Cijede se i posljednje kapi krvi iz već iscijeđenog gospodarstva, a obećane pomoći posebno onima srednjim i malim tvrtkama koje su u problemima nema na vidiku. Kredite mogu dobiti samo oni uspješni, a oni nisu ti koji predstavljaju kotač zamašnjak za pokretanje gospodarskog oporavka, jer mali i srednji gospodarski subjekti zapošljavaju najveći broj radnika.

 

Konačno. A što možemo očekivati? Vjerojatno do izbora ništa. Sve je koncentrirano na ulazak u EU, a ne vodi se računa kako nam neće ni tada biti lakše ukoliko tamo uđemo na koljenima. Ostaje nam samo nada kako će u budućnosti umjesto parade raznih otvaranja koje čega početi konkretan rad na ozbiljnom provođenju gospodarskog oporavka, jer u suprotnom budućnost nam neće donijeti ništa dobro.