Sve se manje raspravlja o tome što su to strateški interesi Hrvatske. Svaki će se građanin složiti da su to turizam, poljoprivreda i energetika, ali nažalost širim masama nije poznato postoji li iole ozbiljnija strategija razvoja tih djelatnosti. Godinama slušamo samo fraze o potrebi donošenja strategija razvoja raznih djelatnosti, ali svakodnevno se možemo susretati samo sa problemima koji ih prate. Gospodarska kriza nije ubrzala postupak donošenja određenih planova, a to možemo smatrati velikom greškom.

Moram priznati radi se na propagiranju turizma, ali ove godine je i sezonsko zapošljavanje manje nego prošlih godina. Razlozi su vjerojatno u pokušaju turističkih radnika da smanje svoje troškove na minimum. Hoće li se to pokazati lošom strategijom vidjeti ćemo na kraju turističke sezone. Teret oporavka gospodarstva još je uvijek raspoređen samo na građane i samo gospodarstvo, a prave efikasne mjere štednje prema planu vlade doći će na red za godinu ili dvije. Zašto je to tako teško je odgovoriti. Brzi oporavak traži i brze korake koji se moraju poduzeti. Ovih se dana unatoč najavama smanjivanja broja zaposlenih u državnim službama taj broj povećava. Jedino se čovjek može zapitati tko je tu lud, a tko zbunjen, ali i na to pitanje odgovor sigurno nam neće stići.

Odgađaju se i neki projekti od krucijalne važnosti za zemlju kao što je LNG terminal. Obrazloženje je, da nema problema sa nedostatkom plina i da su mu rezerve prevelike. Posve nejasno ako znamo da svake zime nanovo strahujemo od nedostatka tog energenta, ali mi smo kao obični ljudi i tu nemoćni. O izgradnji novih energetskih kapaciteta nama ni slova, a nije ni čudo. Jer se svi bave zloupotrebama vezanim za HEP i neke firme, ali glavno da nas izgleda opet očekuje novo poskupljenje struje i plina, pa mora netko platiti što su loši gospodari profućkali. Poljoprivreda nam ovisi o meteorološkim uvjetima. Svake godine pogodi je neko zlo ili je to suša ili kiša ili tuča, pa kako nam bude. Nevjerojatno da naši poljoprivrednici nemaju potrebe osiguravati svoju muku i trud, jer prema nekim podacima u EU 90 posto poljoprivrednih površina pod nasadima je osigurano, a kod nas nekih 10 posto. Možda je razlog nedovoljno informiranje poljoprivrednika, ali onda bi to trebao biti zadatak nadležnog ministarstva. Zašto konačno netko ne shvaća, da bi se onaj novac koji država isplaćuje kao naknadu za štete uzrokovane elementarnim nepogodama moglo usmjeriti na osiguravanje poljoprivrednih površina. Moglo bi se napisati još puno toga negativnog, ali onog što je moguće jednostavno riješiti no koga to zanima.