Ovih smo dana svjedoci raznih rasprava o gospodarskoj, financijskoj i političkoj situaciji u zemlji. Organiziraju se razni okrugli i drugi stolovi, diskusije, tematske rasprave i slično. Možemo ćuti razna manje-više beskorisna mišljenja od kojih nikakve pomoći. Neku večer slušala sam neke od ekonomskih autoriteta u jednoj tv emisiji. Prigovarali su kako vlada nema jasno određen cilj i to me je ponukalo da malo razmislim o toj izjavi. Osobno smatram da svi mi imamo u životu razne ciljeve, ali se često susrećemo sa problemom njihove realizacije, pa nisam u stanju prihvatiti ovu konstataciju. Vjerujem da vlada ima cilj, ali se postavlja pitanje da li ima adekvatna rješenja kojima bi taj cilj i ostvarila. Naravno, mislim o pokretanju gospodarstva, povećanju potrošnje, zaustavljanju gubitka radnih mjesta i otvaranja novih i niza drugih međusobno povezanih pitanja. Nakon svih propusta koji su se događali proteklih godina, prije nastupa krize koju se iskreno rečeno ipak moglo predvidjeti potrebno je učiniti sve kako bi se situacija promijenila.

Jedino što sada preostaje je poduzimanje mjera koje će pomoći oporavku gospodarstva. Svi kritičari trebali bi konkretnim prijedlozima poduprijeti vladu i ponuditi konkretna rješenja, jer to je jedini način da se u ovoj situaciji nešto promjeni. Vlada je objavila ukidanje kriznog poreza sa 01.07. ove godine od 2 posto na prihode od 3.000 do 6.000 kuna i odmah su uslijedile razne reakcije. Jedni hvale takav potez dok su drugi odmah opalili kritiku kako taj porez nije trebalo ni uvoditi. Da li je trebalo ili ne doista nisam načisto sa time, ali svakako da je taj porez u izvjesnom smislu u određenom periodu punio i još puni proračun, a koliko on smanjio potrošnju teško je reći imajući u vidu, da se štednja građana u bankama povećava, jer su neki ljudi doslovno shvatili da je štednja jedini pravi potez. Aktualnom krizom uglavnom opet profitiraju bankari, a pogoduju im i građani koji kao kreditna sredstva koriste kartice i time ujedno plaćaju najveće kamate.

Začuđujuće je slušati kako se tumači što sve kod nas ne funkcionira. Pokušala sam to ukratko rezimirati, pa ispada da nam bi bilo bolje da ne postoji brodogradnja, poljoprivreda kao i mnoge druge grane proizvodnje, jer ih se smatra nerentabilnim, ali sa time se ni u kojem slučaju ne mogu složiti. Rješenje se ne nalazi u zatvaranju određenih proizvodnji, nego u novoj realnijoj i poštenijoj raspodjeli poticaja i raznih drugih financijskih pomoći koji su dosada dijeljeni na veoma netransparentan način i često su ih dobivali oni koji na njih nisu imali pravo, ali je istodobno potrebno pomoći svima onima koji se upuštaju u poduzetničke vode i na taj način pomažu gospodarstvu. Osobno imam osjećaj da tim ljudima na putu ka početku poslovanja stoje samo birokratske prepreke umjesto da im se pomaže da što brže krenu u poslovanje, jer ne bi trebalo zaboraviti, da će ti ljudi ipak uz sve ostalo otvoriti i nova radna mjesta i svojim poslovanjem puniti proračun. Potrebno je preispitati i mnoga druga pitanja kojima bi se oteretio proračun, ali to je potrebno riješiti i na lokalnoj razini na koju se veoma često zaboravlja i u prvi se plan stavljaju problemi na nivou države dok se ovi drugi zaboravljaju, a oni nisu mali. Recesija, kriza, nesolventnost, nezaposlenost i svi ostali problemi koji nas muče neće se riješiti sami od sebe, ali ih neće riješiti ni beskorisne kritike, pa je stoga ponovno ponavljam potrebno aktivno uključivanje svih relevantnih stručnjaka koji mogu dati doprinos što bržem i efikasnijem izlasku iz krize. Zloguki proroci samo pojačavaju apatiju i defetizam kojeg u ovoj zemlji i sada ima previše.