Silno želimo ući što prije u EU. Prilagođavamo se na sve moguće načine, kroz zakonodavstvo, ispunjavanje svih mogućih zahtjeva bez obzira ide li nam to u korist ili ne, a bojim se da pri tome ne vodimo dovoljno računa o našim interesima. Račun će zasigurno veoma brzo doći na naplatu, ali onda će sve biti prekasno.

Nisam protivnik ulaska u EU, jer nitko ne može ostati otok i funkcionirati u svoj svojoj punoći, ali preko nekih naših interesa olako prelazimo. Posljednjih dana možemo čitati i slušati o tome kako uvozimo sve i svašta iz EU bez obzira na lošu kvalitetu i prema nekima postajemo europsko smetlište za pojedine poljoprivredne proizvode no očito to nikome ne stvara problem.

Pročitala sam nedavno intervju sa predsjednikom uprave Končar EI i nikako ne mogu shvatiti lakoću sa kojom mi postajemo oni koji sve više smetaju moćnima u EU ili bolje rečeno onima koji su prema njegovoj izjavi "jednakiji" od "jednakih". Konkretno u pitanju su naši niskopodni tramvaji inače ocijenjeni od stranih stručnjaka visokom ocjenom, ali na tržište EU ne mogu, jer njihovi su prioriteti zaposliti svoju industriju kako bi osnažili što više svoje gospodarstvo i smanjili proračunski deficit.

Ukratko rečeno ni na jednom natječaju Končar i Gredelj sa svojim tramvajima nije uspjeli, jer su uvijek u pozadini bile neke "igrice". Konačno im je rečeno da prestanu više smetati. Problem je vjerojatno u tome što su ti tramvaji 75 posto hrvatski proizvod i što navedene tvrtke ne zapošljavaju strane radnike. Danas kada nikako ne uspijevamo izaći iz krize postavlja se pitanje do kada će hrvatski političari tolerirati ovakva ponašanja i poslušno klimati glavom umjesto da nastoje pomoći našim tvrtkama proboj na tržište EU.