Svaki poslovni odnos uvijek podrazumijeva dvije strane. Normalno je da svaka od njih ima svoje interese koje nastoji pod svaku cijenu ostvariti. Poslovnim ljudima, ali i običnim građanima jasno je, da svoje interese u svakom poslu radilo se o kupnji ili prodaji, iznajmljivanju ili bilo kojem drugom poslu moraju ostvariti rezultate na što zadovoljavajući način i na svoju korist. Zašto danas razmišljam o toj temi i pišem o njoj? Razlog je veoma jednostavan. Posljednje rasprave i događaji u zemlji potaknuli su me na to. Posljednjih dvadeset godina bilo je veoma mnogo nebrige i promašaja vezanih za državnu imovinu koju su stvorili ljudi ove zemlje. Odavno sam konstatirala, da smo imali privatizaciju kakvu smo imali. Bila je ona provedena na dosta netransparentan način i bez onoga o čemu se trebalo voditi računa, a to je da se imovinom upravlja na način dobrog gospodara.

Kasno je danas kada sve te negativnosti izlaze u javnost raspravljati o tome, ali potrebno je ispraviti počinjene greške koliko je god to moguće. Nepotrebno je krivca tražiti na jednoj strani. Generalno govoreći ukoliko želimo biti pošteni nitko od vladajućih garnitura nije se pokazao dobrim gospodarom, a o tome nam najbolje govore razne sudske presude kojima se naređuje ispravljanje samovoljnih odluka vladajućih garnitura. Kriza koju nismo ni mi mogli izbjeći izbacila je na površinu sve negativnosti koje su se gomilale godinama i sada je zavladala panika. Mnogi su navikli da ih se godinama podmićuje raznim povlasticama, a razlog je bilo predizborno ulagivanje ili bolje rečeno stjecanje simpatija. Počesto je predizborno vrijeme bilo korišteno za svojevrsna ucjenjivanja raznih društvenih skupina i tome se popuštalo, ali sada kada smo stigli do ruba rubova to proračun države više nije u stanju podnijeti. Na naplatu nam stižu kreditne obaveze iz prethodnih godina. Potrošnja pada, nezaposlenost raste, a rastu i troškovi države dok je proračun sve tanji i samo je pitanje do kada će se moći uz silne apetite korisnika proračuna održati bez eventualnog rebalansa. Iako mnogi priželjkuju rebalans on neće donijeti ništa dobro, jer će samo opteretiti proračune sljedećih godina, pa je neophodno poduzeti niz interventnih mjera za pokretanje gospodarstva, ali i za smanjivanje neracionalne državne potrošnje.

Možda je sada konačno došao trenutak otrežnjenja i shvaćanja, da državni organi moraju početi pod hitno rješavati pitanja imovine koja je prodana, ali je nakon toga došlo do nepoštivanja ugovorenih obaveza. Nepoštivanje preuzetih obaveza postalo je izgleda pravilo u ovoj zemlji i to se može određenim pravnim postupcima razriješiti. Ne želim sada nabrajati sve eventualne ovakve privatizacije, jer mislim da velika većina građana ove zemlje zna o kojima se to tvrtkama, hotelima i raznim drugim objektima radi, a odgovorni koji su ih prodali na njih su u potpunosti zaboravili. Nisu ih zaboravile tisuće radnika koje su tim propalim privatizacijama ostale bez posla, ali ni oni koji se ovih dana bore za opstanak onoga što je ostalo od njihovih nekada uspješnih poduzeća. Stoga bi u ovoj situaciji u akciju trebao stupiti ministar gospodarstva i od svih onih koji potpadaju pod njegovu ingerenciju tražiti hitno rješavanje postojećih problema u tom segmentu gospodarstva. Uostalom od njega smo i očekivali odlučne poteze.