Politika se kao neprekinuta nit provlači kroz sve pore društva, jer ona i jeste dio društva i neprekidni događaji koje generiraju pojedinci iz njezinih krugova posljednjih mjeseci nimalo ne pomažu izlasku iz gospodarske krize. Gospodarstvo i građani ne samo da su njezini robovi, već nastoje svim silama dati prilog tom procesu manje-više kao promatrači koji zapravo i nisu u stanju bilo što mijenjati, ali možda i nesvjesno uživaju u svim događajima. Nekoliko mjeseci prate nas otkrivanja, pa zatim i istraživanja raznih financijskih malverzacija u državnim tvrtkama ili u tvrtkama u pretežitom vlasništvu države. Prate nas i nesreće počevši od vremenskih nepogoda, pa do stalnih prometnih incidenata koji kao da su naručeni koaliraju sa aktualnim istragama. Preživjeli smo i kampanju za predsjedničke izbore. Nismo baš imali mnogo pametnog za naučiti ili ćuti, ali barem se što se tiče izbora predsjednika nismo osramotili i pred svijetom i pred samim sobom.

Dočekali smo i ovu 2010. godinu sa više ili manje optimizma ovisi o osobnim stavovima pojedinaca, ali vjerujem da je ipak više onih koji su optimisti. Netko bi pomislio konačno kraj, ali ne opet nema suglasja između onih koji bi o gospodarskoj situaciji trebali najviše brinuti i predlagati efikasna rješenja. Poslodavci strahuju od deflacije o kojoj sam usput rečeno pisala prije dosta mjeseci kada nitko na ovim prostorima o njoj nije ni razmišljao. Ekonomski analitičari protuslove. Neće biti deflacije jer poskupljuju komunalije i na djelu je moguća samo inflacija. Naš narod obično zna reći «što radi lud zbunjenom». Postavlja se samo pitanje tko je kada je u pitanju gospodarstvo lud, a tko je zbunjen. Razmišljam već nekoliko dana kakve veze imaju cijene komunalija koje rastu i deflacija. Uz najbolju volju to mi ne polazi za rukom. Deflacija predstavlja jedan posve drugačiji pojam. Ona stiže sa padom cijena proizvoda, vezano uz to prestaje proizvodnja, dolazi do gubitka radnih mjesta, a zatim i do potpune besparice i građana i državne blagajne jer nema potrebnih prihoda. Ovo je najjednostavnije tumačenje definicije deflacije koje se može dati i nikoga tko barem teoretski poznaje deflaciju ona ne treba veseliti, već ozbiljno zabrinuti.

Naprosto mi je nepojmljivo, da se i analitičari naših banaka toliko odupiru mišljenju poslodavaca. Prošle su godine kredite plasirali najvećim dijelom za potrebe države. Vjerojatno, jer su im to najsigurniji plasmani, ali sada treba postaviti pitanje: A tko će puniti državnu blagajnu bez gospodarstva? Nitko. Možda bi to konačno trebalo postati jasno i bankarima. Njihovi prirodni saveznici su gospodarstvenici, jer samo oni mogu pokrenuti kotač zamašnjak i pokrenuti razvoj. Država može donositi okvirne planove i stvoriti uvjete za privređivanje, ali te planove može realizirati samo gospodarstvo. Možda je krajnji trenutak da se to shvati, jer nije dovoljno plakati o brojkama nezaposlenih ili o broju onih koji će to postati sada je trenutak za konačno i definitivno otrežnjenje. Samo zajedničkim radom svih društvenih struktura koje trebaju biti suport gospodarstvenicima mi imamo dobre izglede za izlazak iz krize i šansu da izbjegnemo još veće nedaće, pa i onu koja se zove deflacija. Konačno ljudi koji žive svaki dan gospodarske probleme vjerojatno o njima i najviše znaju. Neka se ne uvrijede naši ekonomski stručnjaci, ali oni ipak ove probleme gledaju uglavnom iz teoretskog rakursa.