Prošlo je nekoliko mjeseci od prve najave kreditiranja gospodarstva posrnulog zbog krize milijardama kuna. Novac je u bankarskim trezorima, a provedbeni propisi kojima se reguliraju uvjeti kreditiranja još nisu ugledali svijetlo dana. Aukcija za kredite trebale bi početi 16. ovog mjeseca, ali teško je povjerovati, da će to doista biti tako. Počele su već rasprave o eventualnoj odgovornosti, a spominju se i mogući alibiji u slučaju da cijeli projekt oporavka gospodarstva prema ovom planu ne uspije. Drugim riječima nema se tu što komentirati, samo možemo reći naša posla. Ideje dobre, realizacija nikakva, a po svemu sudeći ni gospodarstvenici nisu načisto sa time uzimati li te kredite ili ne.

Preuzimanjem funkcije ministra gospodarstva od strane Đure Popijača mnogo se od njega očekivalo, ali nažalost on je sve ovo vrijeme gotovo neprimjetan. Danas samo možemo pitati gdje su inicijative koje su se očekivale od bivšeg čelnog čovjeka Hrvatske udruge poslodavaca. Njegove pojedine kolege smatraju, da će on biti dežurni krivac ukoliko projekt oživljavanja gospodarstva ne uspije. Trebamo li se složiti sa njima doista nemam pojma, ali znam, da svi pričaju o želji da se pomogne gospodarstvu, ali osim verbalnih istupa i verbalne podrške ništa se ne mijenja.

Ništa bolje nije ni sa Hrvatskom gospodarskom komorom. Što rade njihovi stručnjaci koje plaća gospodarstvo. Poduzimaju li oni neke korake da pomognu svojim članovima? Ukoliko to i rade, a ja ih nepravedno optužujem bilo bi zgodno da o tome obavijeste javnost. Ponekad se pitam, a tko to radi u HGK. Jesu li to stručnjaci koji su potekli iz gospodarskih redova ili birokrati koji imaju samo neko birokratsko znanje o gospodarstvu? Osobno vjerujem, da samo onaj koji živi sa problemima gospodarstva i osjeti ih na svojoj koži može razumjeti probleme i predlagati način njihovog rješavanja.

Dakle novac je osiguran, ali sve ostalo je zakazalo. Očigledno nikome se ne žuri. Poduzetnici zabrinuto prate nepojmljivu lakoću nebrige za spas gospodarstva i pitaju se što će biti sutra. Kako bez investicija, proizvodnje i drugih mjera izići iz krize. Strahuju oni i neodlučni su kada je u pitanju i uzimanje kredita, jer nisu sigurni u mogućnost njihovog vraćanja ukoliko se čitava gospodarska klima ne promjeni. Sve me ovo kao i vijesti o padu proizvodnje, ali i potrošnje podsjeća na temu o kojoj sam pisala prvi puta prije nekoliko mjeseci, a to je strah da nas ovo što se događa nemilosrdno gura u ponor koji se zove deflacija. Stoga još jednom naglašavam za daljnju budućnost gospodarstva su odgovorni svi oni koji se tim problemom profesionalno bave. U njihovim je rukama budućnost ove zemlje sviđalo se to njima ili ne.