Prošlo je dvadeset godina kako je kod nas nestao socijalizam. Nije mi namjera raspravljati o njegovim kvalitetama ili manama, ali do današnjeg dana ostale su neke stvari i pojavni oblici iz tog vremena neriješeni. Zašto to tvrdim? Jednostavno zato što me na tu pomisao tjeraju aktualni i nimalo ugodni događaji i afere koji se otkrivaju iz dana u dan. Jedno od pitanja koje smatram da nije potpuno riješeno je pitanje vlasništva, a to je jedno od veoma važnih pitanja u svakom društvu. Za vrijeme socijalizma imali smo društveno vlasništvo koje je pripadalo svima i nikome, ali ipak je funkcioniralo. Zemlji bila potrebna proizvodnja i radna mjesta, a imalo se je nad njime i određen nadzor.

Onda smo 90-tih ušli u tranziciju. Društveno je vlasništvo pretvoreno u državno. Započela je i privatizacija. Kako je ona prošla dobro znamo i njezine posljedice osjećati ćemo vjerojatno još dugo. Međutim dio vlasništva je pripao raznim fondovima i državi, a dio je privatiziran. Mnogo je poslovnih subjekata u toj privatizaciji propalo. Dio su kupili stranci i sada imamo stanje takvo kakvo je. I što dalje? Pojavila se kriza i na površinu su počeli izlaziti razni problemi za koje se nije ni pretpostavljalo da postoje i sad jedino preostaje da se oni adekvatno riješe.

Pojavilo se i pitanje državno-privatnog vlasništva. Traži se odgovor na krucijalno pitanje: Tko se brine o tom vlasništvu? Prema izjavama odgovornih u medijima vezanim za aktualne malverzacije nitko ništa ne zna. Patuljci pojma nemaju. Što se je događalo ne znaju ni članovi uprave ni članovi nadzornih odbora. Pojma oni nemaju tko je što radio, kako je, što i sa kime dogovarao. Doista nevjerojatno, ali ta situacija otvara i mnoga druga pitanja. Jedno od njih je i to kako to da vlasnike ne zanima njihova imovina i što se sa njom događa. Da li je dobro, da je država vlasnik zajedno sa dioničarima? Ukoliko mislite, da je takvo partnerstvo moguće samo kod nas jako se varate. To je praksa u mnogim zemljama svijeta. Dapače posljednjih je godina to postalo moda u mnogim razvijenim zemljama, ali i u nizu zemalja u razvoju. Takvim se partnerstvom osiguravaju mnoge povlastice koje se koriste za stvaranje prednosti pred slabijom konkurencijom. Ta vrsta partnerstva donosi i najunosnije poslove u zemlji i omogućuje pribavljanje novca pod povoljnim uvjetima.

Međutim te su tvrtke uglavnom uvijek politizirane i zapošljavaju politički podobne kadrove, a to su i uzroci veoma čestog političkog trenja između stranaka, ali i između frakcija u strankama. Takva politizacija tvrtki veoma je opasna i može donijeti mnoge negativne posljedice koje onda nužno uz sve ostale moraju trpjeti i političari koji su trebali imati adekvatan nadzor nad njima. Ovaj je problem došao do potpunog izražaja nastankom globalne krize. Mnoge su negativnosti ovog tipa vlasništva isplivale na površinu, pa nije čudno, da neke zapadne vlade nastoje što brže prodati svoje udjele i takvim tvrtkama i skinuti si kamen s vrata koji im prijeti potonućem. Dobro bi bilo, da se i kod nas pitanje te vrste vlasništva što prije riješi, jer međusobni odnosi vlasnika nisu baš previše jasni i transparentni, a zlouporabama izgeda nema kraja.