Koliko uspješno pronalazimo mjere koje treba poduzeti za izlazak iz krize trebalo bi značiti i priznanje koje nam je dao MMF. Zadovoljstvu koje vjerojatno osjećaju oni koji su radili na tom programu sigurno nema kraja. Pohvala jedne takve institucije nije mala stvar, jer poznato je kako oni vole one koji neprekidno krešu određena prava i tako provode štednju. Sve je to dobro. Naravno, da svi moraju dati svoj doprinos da zemlja izađe iz krize, ali postavlja se pitanje koliko je to ravnomjerno raspoređeno na sve građane. Moglo bi se o tome nadugačko i naširoko raspravljati, ali bio bi to uzaludan posao.

Vlada je krenula kao prvo kresanjem prava, a ostali vidovi štednje kao da su zaboravljeni. Nije poznato kada se misli krenuti sa ostalim mjerama štednje, a poznato je da se razni troškovi koji se povećavaju iz godine u godinu ne smanjuju. Izgleda da su zaboravljene razne agencije i uredi za koje se troši velik novac, a za mnoge se ne zna što uopće rade i koja je svrha njihova postojanja. Vlada je u svojim mjerama predvidjela i određene mjere vezane za njih, ali dosada se o tome ništa nije moglo ćuti. Intelektualne usluge odnose isto tako velik novac i povećavaju se iz godine u godinu. Svima je jasno da su neke od njih neophodne, jer ih moraju raditi stručnjaci koji nisu zaposleni u državnoj upravi, ali prema nekim događajima vidi se da ima tu puno plaćanja besmislenih poslova koji uopće nisu nikome korisni, pa bi pod hitno trebalo izvršiti kontrolu nad tim poslovima.

Možda netko vjeruje, da će se samo kresanjem materijalnih prava uspjeti izaći iz krize, ali to je utopija. Bez oštrih rezanja troškova koji se generiraju na druge načine u proračunu to je uzaludan posao. Obećanja o pomoći gospodarstvu ostaju barem za sada sa nekim izuzecima mrtvo slovo na papiru, a sve se više postavlja i pitanje da li su svi gospodarstvenici u jednakom položaju, jer prema nekim najnovijim aferama ispada kako je država nekima majka, a nekima maćeha. Jedan mi je privrednik nedugo rekao kako mu je dosada uzet već jedan bubreg i sada očekuje da mu uzmu i drugi. Naravno rekao je to figurativno, ali to samo dokazuje kako nisu svi jednaki pred zakonima, ali i u mogućnosti koji bi im trebala pružiti tržišna ekonomija. Naravno nekima se pod izlikom strateškog interesa političkim odlukama omogućuje lagano poslovanje, a drugi među kojima su i mnogi građani to plaćaju. Koliko je to doista ispravno pokazati će budući razvoj situacije, ali krajnje je vrijeme, da prestanemo plaćati ono što nismo potrošili, ali i da se krene sa provođenjem mjera koje doista mogu pokrenuti gospodarstvo, jer ono je jedino koje nas može izvući iz krize. Uostalom to je i jedan od zaključaka i MMF-a.