14,6 milijardi kuna zvuči veoma privlačno. Velika su to sredstva koja su predviđena za investiranje u tijeku ove godine. Odluka vlade zatekla je mnoge, ali i odmah povukla pitanje kuda će taj novac biti uložen. Prema najavama predsjednice vlade o sudbini tog novca izvršiti će se potrebne konzultacije i dogovori sa socijalnim partnerima. Posve očekivano počela su i nagađanja, da će se taj novac uglavnom utrošiti u trenutno zaustavljene kapitalne objekte u zemlji. Takva odluka u biti i ne bi trebala predstavljati neko iznenađenje, jer za te su projekte gotovi planovi i moglo bi se odmah nastaviti sa započetim radovima, ali i sa onima koji su planirani, a sa realizacijom se nije počelo zbog aktualne situacije u zemlji. Uglavnom u ovom je trenutku bitno, da se pokrenu gospodarske aktivnosti, a one vežu uz sebe i početak stabilizacije i gospodarstva i državne blagajne. Sada preostaje, da se socijalni partneri pokažu u pravom svijetlu i da svojim prijedlozima koji naravno moraju biti ekonomski prihvatljivi pokrenu malaksalo gospodarstvo. Neki ekonomski analitičari imaju drugačije vizije o rješavanju gospodarske krize i mislim da je sada potrebno da svoje mišljenje jasno uobliče u konkretne prijedloge i prezentiraju ih vladi kao jednu od mogućih solucija.

Razmišljajući o ovim sredstvima koja bi trebala biti prvi pokretač gospodarstva ne mogu, a da ne razmišljam o sredstvima koja bi Hrvatska trebala dobiti po pristupanju u EU, a radi se o milijardama eura. Dosada se nismo baš previše iskazali u korištenju pred pristupnih fondova iako su nas upozoravali, da se moramo dobro pripremiti za traženje i korištenje tih sredstava. Unatoč svim mogućim ministarstvima i agencijama svih vrsta mi ta sredstva nismo koristili kako bi trebalo. Činjenica je, da potreba za sredstvima koja su nam bila ponuđena imamo i to možda daleko više nego što nam je bilo ponuđeno, a mi nismo iskoristili ni ona koja smo mogli povući. Radi li se o nesposobnosti pojedinih lokalnih zajednica ili o njihovoj indolentnosti teško je reći, ali to nalikuje na to da ne želimo podići novac koji leži na cesti, jer nam se ne da sagnuti. Znam, da će neki reći, da je trebalo ispunjavati hrpe papira, ali to nije opravdanje, pa zar za običan kredit ili neki sličan posao nije potrebno sakupiti hrpe papira, a kredite moramo i vraćati. Posebno me brine nebriga siromašnih sredina kojima je to bio idealan način da riješe svoje nagomilane komunalne probleme za koje nemaju sredstava. No ipak moram odati priznanje svima onima koji su se potrudili i povukli ponuđeni novac, a bilo je i slučajeva, da se ujedinilo u nekom projektu više lokalnih zajednica, te su zajednički dobili potreban novac za svoje projekte koji njima mnogo znače za normalan i uljuđen život.

Ipak da se vratim sredstvima EU koja nas čekaju rezervirana. Ovoga puta nikako ne bi smjeli gubiti vrijeme i trebali bi pod hitno krenuti u planiranje projekata koje će biti moguće realizirati ovim sredstvima. Svi znamo stanje naše željeznice i planova o gradnji nizinske pruge Zagreb-Rijeka i ukoliko se taj projekt uistinu želi realizirati već kasnimo sa pripremnim radovima. Projekt kanala Dunav-Sava godinama je samo riječ na papiru, a bilo bi vrijeme, da se i to počne realizirati. Nije taj projekt samo pitanje skraćivanja plovnog puta, već je on vezan i za prosperitet poljoprivrede, jer bi se njegovom realizacijom veoma uspješno moglo realizirati i navodnjavanje poljoprivrednih površina koje nam ljeti posljednjih godina osjećaju nedostatak vode. Mislim, da nije potrebno govoriti kako bi se na taj način mogla potaći i masovnija proizvodnja voća i povrća koje traži daleko manje površine, ali i bolje uvjete za proizvodnju nego ih u tim krajevima danas imamo. O broju radnika koji bi bili angažirani na realizaciji ovih radova nije potrebno ni govoriti. Stoga bi već sada svi oni koji se bave ovim djelatnostima trebali krenuti u pripremu ovih projekata, jer inače će nas vrijeme opet pregaziti zbog naše neučinkovitosti.