Ovih je dana rebalans proračuna i dalje glavna tema i to ne samo kod nas već i kod međunarodnih financijskih institucija. Vlada je navodno zadovoljna iako baš sa novim financijskim povećanjem na rashodovnoj strani nema za to razloga. Istini ta volju svi su očekivali smanjivanje rashoda i povećanja na prihodovnoj strani. Ali to se nije dogodilo. Najavljuje se i mogućnost novih zaduživanja i to znači jednostavnim rječnikom rečeno zemlja tone u sve veću recesiju. Od programa gospodarskog oporavka ni o, a u posljednje se vrijeme može čuti kako će nas razvijene Europske zemlje povući za sobom i izvući nas iz gabule u koju smo potonuli. Ovu opciju nitko do sada nije spominjao i mi znači ponovo čekamo spas sa strane, a ne da ga osmisle oni koji su za to zaduženi.

Danima slušamo o potrebi zaštite najslabijih što navodno vlada i poduzima, ali nitko nije tražio smanjivanje plaća, mirovina i istinskih socijalnih prava. Postoje rashodi o kojima bi se trebalo itekako dobro porazgovarati, ali postoje i načini koji pružaju veliku mogućnost za punjenje državne blagajne, a da to ne osjete oni koji imaju najmanje. Vlada kao da o tome ne želi uopće razmišljati i čitav rebalans proračuna je prilagođen koalicijskim zahtjevima pojedinih partnera koliko god se to negira. Oporba je u svemu tome nemoćna, jer se svaka njihova primjedba dočekuje sa porugom i omalovažavanjem. Općenito rečeno bilo je neugodno gledati raspravu na tu temu u Saboru, jer ponašanje sabornika nije bilo ni na nivou gostiju zadimljene seoske birtije, ali što smo izabrali to imamo.

I što sada? Teško je uopće predvidjeti daljnji tok događaja na financijskom planu, ali i u gospodarstvu općenito. Odgovornost je nepoznat pojam kod naših političara, jer oni misle kako su bezgrešni i bogomdani ljudi bez kojih bi sve propalo. Ostavka zbog eventualnih ucjena pojedinih koalicijskih partnera ili neuspjeha u radu kao i velikih pogrešaka u njihovim resorima za naše je ministre nepoznata, jer oni za sve ovo nisu odgovorni. Tješenje kako će biti lakše ulaskom u EU biti će samo još jedan eufenizam kojim se želi ublažiti pravo stanje stvari, ali neka se nitko ne zavarava, potrebno se samo osvrnuti oko nas i pogledati što se događa u našem susjedstvu sa pojedinim članicama EU koje su u krizi. Bolje je priznati kako se nismo uspjeli othrvati krizi i kako tonemo sve dublje, a onda okrenuti novu stranicu i početi uzimati tamo gdje ima i time novcem doista pomoći gospodarstvu, ali prethodno ga trebamo doista osloboditi od prevelikog tereta raznih opterećenja koji mora nositi.