Održan je kako je to običaj kod nas reći povijesni sastanak sindikalista koji predstavljaju svoje članove u javnim službama sa vladom. Moglo se i pretpostaviti, da će oni unatoč negativnim najavama prihvatiti mjere vlade za oporavak gospodarstva koji zahtijevaju određena odricanja zbog štednje. Pregovaralo se o regresu, božićnici i daru za djecu. Ovim bi se neisplatama tih povlastica postigla ušteda od 640 milijuna kuna za ovu godinu. Sindikalci su zatražili, da im se sve što će im biti uskraćeno ove godine kompenzira na određene načine nakon što zemlja izađe iz krize.

Na koji bi im se način to kompenziralo iznijeli su vladi, ali nisu sa time željeli upoznati javnost. Zatražili su od predstavnika vlade, da se iste mjere poduzmu i u javnim poduzećima od kojih neki u velikoj mjeri dobivaju razne financijske potpore od države. Prijedlog je sasvim u redu ako se zna činjenica, da jedan broj javnih poduzeća ne posluje kako bi trebalo, ali se i ne ponašaju u skladu sa pravilima dobrih domaćina koji vode računa o financijama.

Ipak sindikalci su ponovo udarili na privatni sektor od kojeg dobrim dijelom zapravo i žive. Sukob interesa između javnih službi i privatnog sektora koji stalni potežu predstavnici sindikata opet je dobio svoj nastavak. Zatražili su od vlade da se onima u privatnom sektoru koji će eventualno dobiti regres, božićnice i dar za djecu ta primanja oporezuju ukoliko pređu iznos od 1.250 kuna iako znaju da dobar tj. veći broj radnika zaposlenih u privatnom sektoru uopće ne dobiva te naknade. Zaboravili su reći kako će njima koji će primiti taj novac porez kasnije može biti kompenziran. Zaboravili su koliko je privatni sektor i inače opterećen porezni i neporezni davanjima i da to gotovo više nije u stanju podnositi. Zaboravili su, da prema nekim podacima oko 83.000 zaposlenih u privatnom sektoru uopće ne prima plaću, ali što njih briga za to. Nejasno ne kako zaboravljaju, da upravo oko 90 posto iz tog sektora ostaje bez posla i da sa svakim radnikom koji ostane bez posla manje novaca ulazi u državnu blagajnu, a ona je glavni izvor njihove egzistencije. Posebno neće uzeti u obzir činjenicu, da su plaće u privatnom sektoru prema najnovijim podacima prosjećno niže od onih u javnim službama što prije nijebio slučaj. No koga briga za druge važno je boriti se za sebe, pa dok traje, traje.

Možda je najveća nesreća ove zemlje strast sa kojom pojedinci nastoje dijeliti radnike iz različitih sektora poslovanja ne vodeći računa, da smo svi u istoj "kaši" i da sukobi nisu uopće potrebni među radnicima. Situacija je previše ozbiljna, da bi se gledalo u susjedov tanjur, jer i on je sve prazniji i ako se ne pokrene gospodarstvo sutra će biti prazan, a prazni će biti i svi ostali tanjuri.