Sreća se prema mišljenu vladajućih struktura nasmiješila Hrvatskoj, naime uspjeli smo se ponovo zadužiti za novih 13,5 milijardi kuna. Za njih novo zaduženje kojim će se pokriti troškovi države predstavlja velik uspjeh, ali za većinu onih koji razumiju što to predstavlja to je više nego tragedija. Novo zaduženje imalo bi smisla kada bi bilo usmjereno na konkretno pokretanje ulaganja i povećanja zaposlenosti, jer bez toga neće biti onih koji će te dugove vraćati. Ukratko pitanje je čemu se zapravo treba veseliti.

Uzaludna su bila upozorenja guvernera HNB-a kako treba izbjegavati daljnja zaduženja i skresati pod hitno troškove nerazumno rastrošne države. Nakon novog zaduženja guverner je samo izjavio kako se država do kraja godine ne bi smjela više zaduživati, ali mnogi ekonomski analitičari smatraju kako to neće biti moguće. Sporo provođenje vladinih mjera za oporavak i pokretanje gospodarstva i nisu mogli rezultirati drugačije nego samo najjednostavnijim rješenjem, a to je novo zaduživanje. Obećanja o brzoj realizaciji tog toliko sa svih strana hvaljenog programa više ne ulijevaju prvotno iskazano povjerenje, ali vrijeme će pokazati tko je bio u pravu. Troškovi se režu na najmanjim stavkama koje predstavljaju troškove državnog aparata. Akcija koje bi ukazivale na moguće nove investicije ili strana ulaganja nema, a to bi zapravo bili pravi pokazatelji povjerenja koje Hrvatska uživa u svijetu, ali tu se redovito spominje i pravna nesigurnost koju strani investitori osjećaju .

Nikoga izgleda ne zabrinjava ni unutrašnja nelikvidnost koja je dostigla iznos od 30 milijardi kuna. Sve je veći broj tvrtki koje se nalaze u blokadi upravo zbog problema neplaćanja. Gospodarstvo je u gotovo bezizlaznoj situaciji, a nema ni naznaka da će se situacija uskoro promijeniti. Što to znači za budućnost našeg gospodarstva nije teško prognozirati. Banke su dosada uglavnom kredite plasirali državi za održavanje tekuće likvidnosti, a gospodarstvo je ostalo kratkih rukava. Određeni gospodarski projekti samo se iz dana u dan prolongiraju za neka bolja vremena samo je pitanje kada će ona doći. Hoće li konačno netko shvatiti, da doista gospodarstvo i zaposleni nisu u stanju održavati rastrošnu i razmaženu državnu birokraciju više nije pitanje dana nego sati.