Dvije su knjige prije nekog vremena privukle moju pažnju. Radi se o knjigama “Pravila igre za inovatore u javnom sektoru” u izdanju Deloittea i “Podupiranje hrabrih ideja u državnoj upravi” izdanu od Ash instituta za demokratsko upravljanje i inovaciju. Moram priznati da su me privukle tematikom koju poznajem . Priznajem, da veoma često nisam uspjevala uvjeriti pojedince u neophodnost promjena, kako bi se stvorilo novo ozračje u pristupu zadacima, postigla bolja komunikacija sa korisnicima, ali i učinkovitije trošenje sredstava.

Birokratsko činovnički mentalitet je gotovo uvijek bio protiv ikakvih konkretnih promjena. Možda sve to nekome izgleda bez veze, ali sigurna sam da se često nalazite u situaciji kada se susrećete sa administrativnom birokracijom, koja vjeruje da vi postojite radi nje, a ne ona radi vas. Podnošenjem nekog zahtjeva započinje trnovit put ostvarivanja vašeg prava, a čije bi rješenje trebalo biti prava sitnica. Nažalost uvjerena sam da pred vama stoji dugačak put kucanja na bezbrojna vrata i jalove pokušaje objašnjavanja i molbi da dođete do konačnog rješenja.

Zbog svega toga državna uprava i javni sektor moraju se suočiti s društvenim izazovima, kao što je ova globalna kriza i poboljšati svoju inovativnost. Inovacija sigurno ne može biti birokratizirani proces odjeljen od ostalih sudionika, nego ju je potrebno uspostaviti kao kulturu odnosa u kojem svatko može pridonijeti svojim novim idejama.

Privatni je sektor uglavnom već prije shvatio potrebu za poticanjem inovacija, a o tome imamo mnogo primjera gdje tvrtke postaju “serijski inovatori”. Zbog toga nije potebno čuđenje što kreativni pojedinci odlaze iz javnog sektora i državnih institucija. Njihov se odlazak najčešće tumači kao odlazak za većim prihodima, ali se ne vodi računa, da se njihovim odlaskom iz tih institucija gube produktivni kapaciteti potrebni za stvaranje inovacija.

Rješenje se nameće samo po sebi. Potrebno je da zaposlenici u državnoj upravi, ali i građani i poslovni sektor imaju veću mogućnost sudjelovanja u procesu donošenja novih rješenja. Vlade bi trebale koristiti pozitivne primjere kreativnosti iz privatnog, ali i javnog sektora drugih država, te ih primjeniti u vlastitoj zemlji.

Javna uprava koristi najčešće “big-bang” pristup, shvaća inovaciju kao jednokratnu, ali veliku potrebu. Doba stalnih tehnoloških inovacija, a time i novih potreba građana, traži da inovativnost mora postati stalni proces, koji omogućuje državama konstantno prilagođavanje novim uvjetima.