Moj nepopravljivi optimizam izgleda i najlošiji potezi vezani za privatizaciju u Hrvatskoj nikako ne mogu uništiti, jer i dalje vjerujem, da se mnogo toga može učiniti na tom planu. Tužno je samo to što oni koji imaju ili su imali poluge vlasti u svojim rukama nisu na istoj valnoj dužini na kojoj sam ja. Odavno je već konstatirano kako imovina kojom raspolaže država nije mala. Procjenjuje se ona na nekoliko desetina milijardi kuna, ali nažalost kriza i pad vrijednosti nekretnina koju pojedini stručnjaci procjenjuju i do 50 posto znatno je umanjila njezinu vrijednost. Protiv ekonomskih zakonitosti ne može se ništa učiniti to je dobro znano, ali zbog svjesnog dopuštanja devastacije raznih objekata u vlasništvu države netko bi trebao položiti račune. Nije da tražim bilo čiju glavu no da nesposobni i neodgovorni koji propuštaju izvršavati svoje dužnosti trebaju napustiti pozicije koje su zauzeli smatram neophodnim. Možda je najbitnije pitanje do kada će se tolerirati i honorirati nerad onih koji bi trebali činiti sve da se što prije izvučemo iz krize.

Upravo gospodarska situacija u kojoj se nalazimo otvorila je niz pitanja na koja nije moguće dobiti odgovor. Želimo razvijeni turizam, ali obala našeg prelijepog mora puna je devastiranih objekata u koje godinama nitko ništa nije uložio. U nekoliko sam navrata pisala o problemima na koje nailaze strani investitori koji su odlučili uložiti u turističke objekte. Naša ih birokracija naprosto tjera kao nepoželjne i nepotrebne, a zemlja vapi za novim investicijama. Vjerojatno će neki naći opravdanje za te napuštene i devastirane objekte u činjenici, da su neki uništeni u ratu, a neki su ostali napušteni i zapušteni nakon odlaska prognanika iz njih, ali to nije opravdanje. Kako možemo dozvoliti, da se u Fondu za privatizaciju godinama nije pronašlo rješenje za te objekte. Kako objasniti da se objekti iz vojnog fonda odn. Ministarstva obrane i dalje zaboravljeni i zapušteni nalaze u njihovom vlasništvu i propadaju gotovo naočigled. Ima toga još, ali danas kada slušamo podatke o daljnjem rastu nezaposlenosti mora se postaviti pitanje stavljanja tih objekata u funkciju koja im je bila namijenjena.

Znam da nema jednostavnog recepta kako riješiti ovaj problem, ali barem bi se moglo početi raditi na planovima. Lokalne zajednice u kojima se ti objekti nalaze naprosto vape za dodatnim prihodima, a mrtvi kapital leži im u dvorištu. Spominjati potrebu za radnim mjestima nije ni potrebno. Nije potrebno spominjati ni dodatne turističke kapacitete i sadržaje koje bi mogli ponuditi. Jasno je, da općine i gradovi nemaju sredstava za samostalno uređenje tih objekata, ali im onda treba kako se to voli kod nas reći pronaći strateške partnere sa kojima bi se mogli upustiti u obnavljanje tih objekata. Teško je vjerovati, da to u ovom trenutku može biti država, jer ona sada ima druge prioritete, ali bi mogla potaknuti proces obnove tih objekata darivanjem istih lokalnim zajednicama uz određene uvjete koje je potrebno ispuniti. Vjerujem, da još imamo poštenih i sposobnih ljudi spremnih da se uhvate u koštac sa ovim problemom koji sigurno nije moguće riješiti odmah, ali je potrebno što prije krenuti u akciju. Izgubljeno je previše godina u kojima se propuštalo nešto učiniti, pa nemojmo dozvoliti, da nam dokraja propadne ono što je teškom mukom stvarano.