U Hrvatskoj 1996. godine započinje osnivanje slobodnih zona, kao privrednih subjekata. Glavni je cilj privući strane ulagače, pokretanje proizvodnje, poticanje zapošljavanja i svakako izvoz, koji postaje povoljniji za robu proizvedenu u tim zonama. Određen je i rok za dobivanje koncesije od 25 godina.

Propisima je određeno, da se u zonama mogu obavljati sve djelatnosti, osim trgovine na malo. Roba se može slobodno uvoziti i izvoziti, a u zoni može ostati neograničeno vrijeme. Na korisnike zona ne primjenjuju se ograničenja iz propisa kojim je utvrđena trgovina s inozemstvom i devizno poslovanje.

Određene su i porezne olakšice tj. znatno je smanjena stopa poreza na dobit, a predviđena je i mogućnost za one koji ulažu u infrastrukturu iznos veći od 1 milijun kuna, da u sljedećih pet godina ili do povrata uloženog kapitala ne plaćaju porez na dobit.

Rezultat je bio osnivanje 15 slobodnih zona od kojih je 13 u funkciji. U tih 13 zona zaposleno je oko 8000 ljudi u 350 tvrtki. Očekivani rezultati ipak nisu u potpunosti ostvareni u svim zonama.

Prvi šok za koncesionare i korisnike zona započeo je procesom približavanja Hrvatske EU. Počelo je nagađanje o budućnosti zona. EU također ima slobodne zone, ali su one vezane za trgovinu sa prekooceanskim zemljama. Postavljalo se pitanje do kada će zone moći egzistirati nakon stupanja Hrvatske u EU, ali na odgovor se moralo čekati.

Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona oslobodnim zonama iz 2008. godine rješene su i te dileme. Određeni su rokovi do kojih mogu postojati zone, ali su promjenjeni i uvjeti korištenja poreznih povlastica. Posljedica toga je odustajanje određenog broja zainteresiranih velikih ulagača da investiraju u slobodnim zonama. Činjenica da iz jednog problema nastaje i drugi pokazala se i na ovom primjeru. Koncesionari više nisu sigurni da će moći otplaćivati kredite koje su podigli za opremanje zona. Recesija je dala svoj prilog, smanjuju se proizvodnja, a time i prihodi ulagača. Ukratko postavlja se pitanja, što sada i kako dalje.

Glavni je problem kako preživjeti. Koncesionari i korisnici zona ne bave se planovima o povećanju proizvodnje, koje su imali u svojim poslovnim planovima. Oni se danas bave analizama što su dobili, a što izgubili ulaganjem. Najavljuju tužbe protiv države zbog gubitka ugovorenih povlastica. Povlastice se sada dobivaju prema Zakonu o poticanju ulaganja, a novi ugovori još nisu sklopljeni.

Možda je potrebno uzeti u obzir činjenicu, da se u slobodnim zonama uglavnom odvijaju proizvođačke djelatnosti usmjerene na izvoz i nadati se brzom rješenju ovog problema kako zbog recesijske krize, tako i zbog boljeg punjenja proračuna.