Imamo ministra za investiranje koji ne diže glavu od silnog posla, a investicije su sve manje i manje. Doista tužno pretekle su nas zemlje iz okruženja, a to kao da nikoga ne zabrinjava. Podaci sigurno ne lažu, pa su tako Srbija, Crna Gora i Albanija privukle daleko više stranih ulagača i sredstava nego Hrvatska. Zašto je to tako trebala bi odgovoriti Vlada, jer u njihovim je rukama ključ kojim bi se otvorila vrata stranim investitorima.

 

Poznato je, da se već duže vrijeme upozorava kako u Hrvatskoj vlada otpor stranim ulaganjima i potrebno je pod hitno ispitati zašto naša birokracija na sve moguće načine onemogućava ova ulaganja. Naravno tu postoje i neki drugi problemi sa kojima se susreću strani ulagači, ali prvenstveno je prisutna naša nevoljkost, da omogućimo taj proces. Kako inače protumačiti odbijanje nekih itekako interesantnih investicija koje bi nam dobro došle.

 

Nije nepoznato i naše ponašanje kada raspisujemo međunarodne tendere za izvođenje i ulaganje u određene projekte. Možda je najnoviji primjer vezan za aerodrom Zagreb koji će najvjerojatnije propasti, jer jedan od učesnika natječaja najavljuje prigovor zbog navodnog pogodovanja jednoj zemlji. Postavlja se pitanje zar nam doista treba takva negativna reklama unatoč tome što je svakome poznato, da se i na takvim natječajima koriste sva sredstva lobiranja za dobivanje posla.

 

Možda se konačno ipak uspijemo riješiti našeg podaničkog odnosa prema nekim moćnijim zemljama i počnemo realno sagledavati što je korisnije za naše gospodarstvo umjesto bijednog podilaženja koja nam ionako ne donosi koristi. Nastavimo li tako to će biti još jedan razlog da se od jedne najprivlačnije zemlje za ulaganje u regiji zadržimo na samome dnu. Kome to odgovara i zašto je to tako pravog odgovora nema iako je svima jasno da bez novih investicija nema ni novih radnih mjesta ni povećanja BDP-a.